Willy Russell, Ritina škola, red. Marko Torjanac, Kazalište Planet Art
Odlična gluma
Andrija Tunjić
Kazalište Planet Art znalo je od počeka da želi publiku. Zato je njegov ravnatelj Marko Torjanac publici nudio aktualne kazališne komade, jednostavna i prepoznatljiva sadržaja, s dobro napisanim glumačkim ulogama, što je jamčilo uspjeh kod gledatelja. Na dobrom tekstu, dobrim glumačkim interpretacijama i publici željnoj dobrih predstava osmišljeno je i realizirano kazalište koje rijetko promašuje. To potvrđuje i najnovija premijera komedijeRitina škola, Willyja Russella, izvedena 7. travnja u Lisinskom u Zagrebu.
Publika je još jednom mogla uživati u nečemu što se posljednjih godina rijetko događa na zagrebačkim kazališnim pozornicama; u jednostavnoj, ljudski toploj priči i nepretencioznoj, ali nadarenoj glumi Nataše Janjić Lokas i Marka Torjanca, koji je prevoditelj, adaptator teksta, scenograf i uspješan redatelj predstave.
U tome osobito velike zasluge ima britanski dramatičar i skladatelj Russell, rođen 1947. u Liverpoolu, koji je za uspješan rad nagrađen nizom najprestižnijih nagrada, kao što su:Oscar, Tony, Lawrence Olivier, BAFTA… I koji je je osim po komediji Ritina škola poznat i po mjuziklu Blood Brothers, za koji je skladao glazbu, a neprekidno se 26 godina izvodio u Londonu.
Marko Torjanac i Nataša Janjić Lokas
Dok nije postao poznat, Russell je radio sve i svašta, čak je bio i frizer, što je zanimanje protagonistice komedije Ritina škola, inače njegova najpoznatijeg dramskog djela po kojem je, kao i po većini njegovih djela, snimljen film. Po Russellu je nazvan i Centar za djecu i odrasle s problemima mucanja, a njegovo ime odabrano je zbog snažne pozitivne poruke u njegovim djelima, a ona glasi; svatko je sposoban za promjenu bez obzira na kakve prepreke nailazio. To je i poruka komedije Ritina škola, koju je na hrvatske prilike prilagodio i režirao Torjanac.
Riječ je dakle o predstavi koja na ozbiljno-komičan, provokativan i satiričan način problematizira odnos znanja i neznanja, koja propituje stanje znanja u današnjem svijetu koje znanje malo zanima. Govori nam o tome što se događa kad se u društvu koje baš ne cijeni znanje pojavi djevojka koja „želi znati, želi shvatiti, želi skužit…“. Što je znanje, zašto je uopće potrebno, čemu služi i što nudi samo su neka od pitanja na koja Ritina škola pronalazi odgovore.
S obzirom na probleme obrazovanja u Hrvatskoj priča o znanju i obrazovanju postaje još intrigantnija. Pogotovo ako taj problem promatramo kroz prizmu našega neznanja i općenito neznanja našega doba, koje je čovjeka primarno pretvorilo u stroj za trošenje materijalno potrebnoga i nepotrebnoga – a ne i u čovjeka koji se brine za svoj duh. I u čovjeka koji će se neznanju suprotstaviti obrazovanjem i pitanjima koja dovode u sumnju konzumerističko shvaćanje svijeta. Rita je jedna od takvih osoba.
Kako se s problemom neznanja i neobrazovanosti svakodnevno susreće u frizerskom salonu u kojem radi, ona se odluči na promjenu, na večernje pohađanje nastave o književnosti kod profesora Pavdana. Pravdan je oženjen, sredovječni muškarac bez ambicije, više ravnodušan nego razočaran; njemu su alkohol, druženja uz večere i učenice bez sudbinskih pitanja postali smisao života. Tako je sve dok njegov svijet iz ravnoteže ne izglavi Rita; inteligentna, znatiželjna, lucidna frizerka koja osjeća i vidi što nedostaje životu u kojem vegetira. Tada i Pravdan svoj život i životarenje počne sagledavati drukčije, u njemu se probudi nekadašnji interes za istinsku književnost, za njezin kontekst i razlog, opet je počne vidjeti dublje od površnosti koju mu nudi svakodnevica preživljavanja. Rita i Pravdan na večernjim se seansama o književnosti suočavaju i s vlastitim životima, pitanjima i odlukama, koji su itekako slični našima.
Osim po sadržaju, koji je Torjanac obogatio hrvatskim književnim kontekstom – Krleža je zamijenio Shakespearea – komedija je dramaturški doista odlično osmišljena, a likovi vrhunski napisani. Nema pretencioznih suvišnosti ni praznina, sve je dokraja ispunjeno dinamikom misli i inteligentnih rečenica, frca humorom, a osobito glumačkom suigrom u kojoj briljira Nataša Janjić Lokas, koja je od početka do kraja „vukla“ predstavu.
Njezina je Rita brbljava, dosjetljiva, inteligentna, iskrena, a nadasve glumački izvrsna. Svaka gesta, svaki ton, svaki pokret, svaka misao minuciozno su prostudirani. Premda je glupo govoriti o savršenstvu inteligentno odigrane uloge, njezina Rita je savršeno odigrana uloga. Na našim scenama već dugo rijetko tko tako točno odigra karakternu ulogu. Jednostavnost koja graniči s nevjerojatnošću.
Torjanac nije dosegnuo umijeće Lokasove, ali više se nego dobro uklapao i pratio njezin ritam te bio bio poticaj njezinoj Riti. Umijeće je u današnjem hrvatskom teatarskom trenutku prilagoditi se partneru, a Torjanac je to i htio i znao.
Zasluge za uspješnu predstavu pripadaju i kostimografkinji Đurđi Janeš, skladatelju Miloradu Straniću i svim drugim članovima projekta.
***
UČENICA I UČITELJ
Kazalište Planet Art, Zagreb: Willy Russell, Ritina škola, red. Marko Torjanac
© Olivera Radović, KAZALIŠTE.hr, 29. travnja 2014.
Jedna od u svijetu najizvođenijih suvremenih komedija, Ritina škola britanskog dramatičara Willyja Russella, dobila je i hrvatsko uprizorenje u produkciji Kazališta Planet Art. Marko Torjanac, umjetnički ravnatelj tog kazališta, već se i ranije pokazao vještim u pronalaženju (i adaptaciji) kvalitetnih suvremenih dramskih tekstova u kojima je publika uživala. Ovoga puta potpisuje ne samo prijevod i prilagodbu teksta, nego i scenografiju i režiju, a uz Natašu Janjić Lokas protagonist je predstave.
Naizgled jednostavna priča o učeniku (u ovom slučaju – učenici) koji, stekavši željenu razinu znanja, napušta svog učitelja. No, ništa se u ovoj priči ne može jednostrano odrediti. Rita je inteligentna i pronicljiva, ali neobrazovana frizerka, dok je njezin profesor, Pravdan, visoko obrazovan i uspješan, ali nezadovoljan i rezigniran. Večernji tečaj književnosti mjesto je njihova susreta, gdje će ona tražiti put ka boljem i punijem životu, a gdje će on bježati od praznoga i učmaloga života u koji je zapao. Drama koja će se odvijati među njima i u njima samima zaintrigirat će svakog gledatelja.
Adaptirajući tekst, Torjanac ga je smjestio u hrvatski društveni i književni kontekst – pa će tako Krleža i njegova barunica Castelli biti glavni predmet rasprave i humora, poprište sukobljenih tumačenja – onih znanstveno utemeljenih i onih koji proizilaze iz osobnih impresija. Uz njih će se tu naći još mnoštvo vješto odabranih i ukomponiranih dosjetki koje su bliske samo hrvatskom gledatelju. Nenametljivo, ali efektno provući će se tu i kritika obrazovnog sustava, čije će oštrice ponajviše biti usmjerene na nepotizam.
Realistički postavljena scenografija koja dočarava veliki sveučilišni kabinet pun knjiga savršena je pozadina za suptilnu psihološku dramu koja će se odvijati između protagonista. Režija je umjerena, nevidljiva, fino i odmjereno prati radnju bez pretenzija da je zasijeni. Sve je podređeno priči o obrazovanju, učenju, znanju i njegovoj primjeni u stvarnom životu. Čitav niz pitanja otvaraju šarmantna, vrckasta frizerka i sveučilišni profesor književnosti. Temeljna je opreka tematizirana u predstavi ona između znanja i kvaziznanja. Ali nije to ni kritika ni hvalospjev formalnom obrazovanju, nego topla ljudska priča o tome kako znanje može otvoriti neka vrata, otkriti nove vidike i mogućnosti, ali ponekad može i sputavati.
Čvrsta i jasna struktura djela pogodovala je i razvoju likova i u punoj mjeri omogućila glumačkom dvojcu dominaciju na sceni. Iako su junaci s početka stereotipni (pogotovo Rita, čiji je izgled pomalo agresivan u svojoj prenaglašenosti) i plošni, njihova se karakterizacija postupno razvija i zaokružuje dajući na kraju dva vrlo životna i upečatljiva lika. Izvrsna gluma Nataše Janjić Lokas i Marka Torjanca najznačajniji je adut ove predstave. Oslanjajući se na značenjski slojevit i bogat tekst, preciznu i realističnu režiju, glumci su ostvarili izvrsne kreacije. Nataša Janjić Lokas je kao Rita pokazala vrlo širok glumački raspon, zavidnu moć transformacije i osjećaj za mjeru i nijanse. Njezina Rita je očaravajuća u svojoj spontanosti i prirodnosti.
Torjanac odiše sigurnošću iskusnog, ali i pomalo umornog sveučilišnog profesora. Njegov Pravdan istovremeno izaziva divljenje zbog svoje individualnosti, znanja i sigurnosti, ali i sažaljenje što je jedna tako snažna osobnost nesigurna u emotivnom životu. Divno je dočarao neizrečene emocije, nemir i previranja i s pravom mjerom nam dao da naslutimo tanana osjećanja između profesora i učenice te moguću, ali nerealiziranu romansu. Snažne glumačke osobnosti, njihova odlična komunikacija na sceni te uvjerljivi i životni likovi čine Ritinu školu uspjelom predstavom. Lagana je i pitka, a s druge strane bogata i slojevita u značenju, te dopadljiva različitoj publici. Njezina višeznačnost, temeljena na prvorazrednom dramskom predlošku i izvanrednoj glumi, kao i elementi britkog humora ni jednog gledatelja neće ostaviti ravnodušnim.
***
‘Ritina škola’ Planet Arta – zemlja znanja, ha, ha, ha!
Janko Heidl – 20.04.2014.
Duodrama ‘Ritina škola’ u produkciji privatnog kazališta Planet Art zorno pokazuje kako za uzbudljivu kazališnu predstavu u osnovi nije potrebno više od ‘klasično’ dobrog teksta i njegove točne interpretacije.
To nipošto nije malo, jer i jedno i drugo zahtijeva veliku vještinu, no taj jednostavan pristup koji ne uključuje osobite sadržajne, tematske ili uprizoriteljske atrakcije, danas u nas nije čest.
Poprište događaja prostrana je, na knjižnicu nalik sveučilišna soba ciničnog i rezigniranog, mada još uvijek duševnog, čašici sklonog profesora Pravdana koji je, „kako bi izbjegao određene obveze“, odlučio davati večernji tečaj iz književnosti. Na nj se prijavi znatiželjna, neobrazovana, ali bistra, živa i šarmantno neposredna 27-godišnja frizerka Rita, pravim imenom Štefica, kojoj se čini da će uz tu vrstu obrazovanja moći bolje razumjeti život i svijet.
Tekst britanskog dramatičara Willyja Russella (1947) više-manje slijedi standardna pravila uvoda, zapleta, raspleta i svršetka te je u tom smislu razmjerno predvidljiv, no pisac izbjegava ispisati vrlo očekivanu ljubavnu zavrzlamu među protagonistima, a cjelinu razigrava nizovima oštroumnih, vrckavih i duhovitih zapažanja te ostvaruje onaj ideal dobre priče, predstave, filma, a taj je iznaći pravu ravnotežu između onoga što se očekuje i što je nužno te onoga što je uzbudljivo i iznenađujuće. Scene su mu jasne, britke i precizne, no nipošto školski suhoparne, karakteri su oblikovani prema stereotipima, ali potom uvjerljivo oljuđeni, a teme razrađuje iz nesvakidašnjeg kuta, pri čemu se kao najistaknutija oblikuje ona o modelima znanosti i obrazovanja koji teže suzbijanju individualnosti, a što sa sobom nosi i daljnja metaforička značenja.
Umjetnički ravnatelj i još mnogošta drugo Planeta Art, Marko Torjanac ne samo da je izabrao vrstan tekst, nego ga je odlično preveo i dosjetljivo ironično lokalizirao u „zemlju znanja“ te režirao s razumijevanjem, bez okolišanja, u pravoj brzini i intonaciji, a upravo tako su uloge Pravdana i Rite odigrali on i Nataša Janjić Lokas.
Izvornoga naslova „Educating Rita“, „Ritina škola“ premijerno je igrala 1980. u londonskom kazalištu The Warehouse, u režiji Mikea Ockrenta, pod okriljem Royal Shakespeare Company, s Julie Waters i Markom Kingstonom u glavnim ulogama, a 1983. snimljen je dobar, dirljiv i duhovit istoimeni film (u nas preveden kao „Znatiželjna Rita“) u režiji Lewisa Gilberta, s Walters i velikim Michaelom Caineom u ulozi Franka, kako se profesor zvaše u engleskoj inačici. Kasnije inkarnacije uključile su i radijsku dramu (2009) u kojoj je pigmalionskog tutora igrao Bill Nighy. Russell je za tekst „Rite“ nagrađen nagradom Laurence Olivier u kategoriji komedije, a za scenarij filma nominiran je za Oscara, Zlatni globus i BAFTU.
Moguće važna sredstva stvaranja raskošne kazališne čarolije kao što su scenografija, oblikovanje svjetla, kostimografija i glazba „Ritina škola“ Planeta Art rabi u striktno funkcionalnom smislu „staromodno“ jednostavno realističnog podržavanja priče kojoj uresi te vrste nisu ni potrebni. „Ritina škola“ nasmijava, zabavlja i nudi podosta materijala za razmišljanje, kao i najvažnije adute gotovo bilo koje predstave, a to su zanimljivi i prepoznatljivi likovi i odnosi te živi i uvjerljivi glumci.
***
Pigmalionska Ritina škola u ‘zemlji znanja’ – Večernji list
Marko Torjanac kao profesor i Nataša Janjić Lokas kao Rita uvjerljivi su (i zabavni) u svojim ulogama životnog gubitnika i djevojke koja se još uvijek nada da je neki drugi – bolji – život mogućnost koja čeka na putu znanja
Prava je to pigmalionska priča. Mlada frizerka u potrazi za vlastitim osjećajem vrijednosti dolazi na večernji tečaj književnosti. Ona želi znanje i u njemu vidi ključnu promjenu koja joj je potrebna u životu. Tamo je dočekuje rezignirani profesor, koji je nekad pisao pjesme, a danas uz pomoć čašice samo podnosi svoj život. “Ritinu školu” Willyja Russella premijerno je izvelo Kazalište Planet art. Tekst je pronašao i kroatizirao Marko Torjanac, sjajno uklopivši Krležu (tj. Kržljavog) i barunicu Castelli u priču o djelima svjetske književnosti.
Torjanac je i režiser ove komedije, koja osvaja lakoćom priče, ali i nimalo laganim sadržajem koji je krije iza nje. Rita se tako, s pravom, pita što će joj znanje u zemlji u kojoj su zatvori puni doktora i profesora? Na kraju priče pita se to i publika. Marko Torjanac kao profesor i Nataša Janjić Lokas kao Rita uvjerljivi su (i zabavni) u svojim ulogama životnog gubitnika i djevojke koja se još uvijek nada da je neki drugi – bolji – život mogućnost koja čeka na putu znanja.
Zadarski list, 27.07.2015.