Mario Kovač hrvatski je kazališni i filmski redatelj. Diplomirao je 2002. godine na odsjeku Kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti, a doktorirao 2015. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu doktorskom disertacijom na temu Metodologija kazališnog rada sa slijepim i slabovidnim osobama. Kao redatelj, glumac, skladatelj, scenograf ili dramaturg sudjelovao je u stvaranju čitavog niza predstava i performansa. Djeluje i kao dramski pedagog te voditelj brojnih dramskih radionica. Bavljenje kazalištem započeo je kao član Dramskog učilišta Zagrebačkog kazališta mladih gdje je skupljao prva kazališna iskustva pod stručnim vodstvom Zvjezdane Ladike, Elizabete Kumer, Jadranke Korde i Borisa Kovačevića. U tom periodu nastupa u čitavom nizu amaterskih i profesionalnih produkcija ZKM-a. Godine 1995. osniva nezavisnu studentsku kazališnu grupu Schmrtz Teatar s kojom u malo više od pet godina rada režira, glumi, nastupa u više od 120 predstava, performansa, hepeninga, koncerata te ostvaruje brojna gostovanja po Hrvatskoj i Europi. Članstvo grupe su činili mladi ljudi (pretežno studenti) koji su imali želju baviti se izvedbenim umjetnostima i reciklažom starih ideja o “modernosti” i “političkom angažmanu” kazališta. Od samog početka tematika njihovih nastupa obuhvaćala je pitanja ljudskih prava, ekologije, kritike društva, modernog primitivizma, supkulturnih pokreta, alternativnih svjetonazora, civilnog društva, autonomije kulture. Među najpoznatijim radovima grupe su radikalne akcije (krađa knjiga u knjižarama u sklopu akcije “22%”, egzorcistička akcija istjerivanja zlih demona iz zgrade HNK, Millenium Marijuana March i druge). Početkom 2001. čini radikalan rez u svom radu pa raspušta Schmrtz Teatar i osniva kazališnu družinu Nova Grupa s kojom radi nekoliko performansa i kazališnih predstava: Philip Glass kupuje komad kruha, Sunčani grad i Žohari. Grupa gostuje na čitavom nizu festivala eksperimentalnog i studentskog kazališta širom svijeta od Montreala i Teherana do Caracasa i Grenoblea. Mario Kovač uključen je u mnoge umjetničke projekte, a mnogih je i autor. Pokretač je i osnivač nekoliko alternativnih i studentskih kazališnih festivala i susreta od kojih treba izdvojiti: FAKI (Festival alternativnog kazališnog izričaja), TEST! (Teatar Studentima!) i K.R.A.D.U. (Kazališna Revija Akademije Dramske Umjetnosti). Organizira razna događanja (performanse, hepeninge, predstave, glazbene slušaonice, filmske projekcije, književne i poetske večeri, DJ nastupe, izložbe, modne revije…) u mnogim zagrebačkim klubovima uz gostovanja širom Europe. Od 2000. godine kao profesionalni kazališni redatelj ostvario je čitav niz predstava: Sjajno prolazno vrijeme Davida Ivesa u DK Gavella, Sudnji dan Žanine Mirčevske u Teatru &TD, Krovna udruga Ivice Ivaniševića i Ante Tomića u HNK Split, Slučaj Hamlet Ane Prolić u DK Gavella, Je li tko za sex? Davida Ivesa u Teatru &TD, Sa’ će Božo, svaki čas Ivice Ivaniševića u Teatru Rugantino, mjuzikl Za dobra stara vremena Željke Ogreste i Rajka Dujmića za Gerila Mediju, Bijelo, bijelo, bijelo (po motivima romana Ogledi o sljepoći Jose Saramagoa) s Dramskim studijem slijepih i slabovidnih Novi Život i brojne druge. Mnoge od tih predstava osvajale su nagrade na značajnim domaćim i stranim kazališnim festivalima. Za Treći program Hrvatskog radija režirao je radio drame Žena bomba Ivane Sajko (za tu režiju 2004. godine dobija Nagradu hrvatskog glumišta), Sunčani grad Radovana Ivšića, Slučaj Hamlet Ane Prolić, Velika bijela zavjera Dimitrija Vojnova, Sasvim obične ludosti Petra Zelenke i Plaidoyer po piknji i Nema više apokalipse Milka Valenta. Umjetnički je ravnatelj kazališta Tvornica lutaka.

Bilješka redatelja Originalni tekst Christophera Duranga Laughing Wild žanrovski i tematski bi se mogao opisati kao “stand up komedija koja se smije nad jalovim pokušajima prosječnih Amerikanaca da pronađu alternativu dekadenciji uspješnog kapitalističkog društva s kraja 20. stoljeća”. Točna definicija naše predstave nastale po Durangovom predlošku bila bi “stand up tragedija koja nariče nad ostacima države poharane “poduzetničkom” i “dušebrižničkom” grabežljivošću neuspješnog tranzicijskog društva s početka 21. stoljeća”. Poduzetnici i dušebrižnici iz prethodne rečenice su namjerno stavljeni pod navodnike (iako im je, uglavnom, mjesto iza rešetaka) jer svakodnevno svjedočimo aferama koje ispadaju kao kosturi iz ormara ili prljavštini koja je četvrt stoljeća metena ispod tepiha umjesto da smo se s tim Augijevim štalama pozabavili dok je bilo vrijeme i sasjekli ih u korijenu. Zalazeći kroz likove u vječno nedefinirano područje snova, molitvi i nadanja, pokušali smo u predstavi prikazati dvoje naših potencijalnih sugrađana koji se ne mogu nositi sa životom u shizofrenom društvu kakvo je hrvatsko danas, opterećeno duhovima prošlosti i kreditima sutrašnjice. U nekoj distopijskoj budućnosti njih dvoje su žigosani kao “neprilagođeni” a represivni državni aparat, koji nema nikakvu empatiju ni socijalnu svijest, vrlo brzo reagira kada treba “locirati, uhititi i transferirati” sve “druge i “drugačije”. Kojim smjerom stvari teku, možda će nam satirična znanstvena fantastika uistinu (p)ostati jedini prostor kulturne slobode! Mario Kovač

Gordana Gadžić rođena je u Beogradu gdje je i diplomirala glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti u klasi prof. Minje Dedića kao najbolji student generacije za što je dobila nagradu Strahinja Petrović. Po završetku studija surađivala je s uglednim kazališnim redateljima u gotovo svim beogradskim kazalištima ostvarivši niz značajnih uloga među kojima treba izdvojiti Titaniju u Snu ljetne noći, Simonidu u Kraljevoj jeseni (nagrada za najbolju mladu glumicu na Susretima Joakim Vujić), Lady Macbeth u Macbethu, Ljepoticu u Ljepotici i zvijeri (godišnja nagrada Gita Predić Nušić Pozorišta Boško Buha), Mare u Tetoviranim dušama… Na filmu je debitirala 1981. u Dečku koji obećava Miše Radivojevića. Najznačajniji filmovi: Stepenice za nebo Miroslava Lekića, Tajvanska kanasta Gorana Markovića (Zlatna arena u Puli za epizodnu ulogu i Povelja na glumačkim susretima u Nišu 1986.), Šest dana juna Dinka Tucakovića, Već viđeno i Urnebesna tragedija Gorana Markovića, Neka čudna zemlja Dragana Marinkovića, Uvijek spremne žene Branka Baletića, Vila orhideja Kreše Golika, Čovjek koji je volio sprovode, Orao i Treća žena Zorana Tadića, Kraljica noći Branka Schmidta, Konjanik Branka Ivande, Welcome to Sarajevo Michaela Winterbottoma, Lokalni vampir Branka Baletića. Također je ostvarila nekoliko uloga u TV dramama i serijama (Vuk Karadžić, Noćni igrači, Neka čudna zemlja, Pogrešna procena). Godine 1998. zajedno sa svojim životnim partnerom, glumcem Ivicom Vidovićem, osniva Teatar Rugantino, malu glumačku oazu koja je iznjedrila nekoliko značajnih predstava u kojima je ostvarila zapažena glumačka ostvarenja (Ay, Carmela; Antigona u New Yorku; Uho, grlo, nož; Bog masakra; Terapija (nagrada Velika liska za najbolju glumicu Festivala komedije u Mostaru 2012.). Producentica je svih devetnaest kazališnih predstava Teatra Rugantino. Godine 2014. ostvarila je i svoju prvu kazališnu režiju u predstavi Život je čudo. Hod po rubu, s Ivicom njezin je prvi autorsko-urednički rad u svijetu knjige. Živi u Zagrebu, majka je dvoje djece, Ane i Filipa Vidovića.

Marko Torjanac diplomirao je glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Kao srednjoškolac bio je član Omladinskog studija ZKM-a u kojem dobija stipendiju i odlazi u umjetnički centar Brewery Art Centre u Kendal u Veliku Britaniju gdje na audiciji dobiva glavnu ulogu u predstavi Our Day Out Willyja Russela. Profesionalni glumački put započinje u Dramskom kazalištu Gavella te nastavlja u Teatru ITD, u čiji je stalni član ansambla do 2006.godine.U tom periodu, među ostalima, igra Trepljova u Galebu, Laerta u Hamletu, Orsina u Na tri kralja, Cetija u Medvjedu Tepišaru, Ludoslava u Kralju Ubu, Aarona u Titu Androniku, Alfreda u Kraljici Majci , Krležu u Cabaretu ITD, Cabaret Majstora u Begović Cabaretu i Staljina u Ljubavnim pismima Staljinu i druge. Ostvaruje uloge i u mnogim neovisnim i vaninstitucionalnim kazalištima među kojima se izdvajaju uloga Bernyja u Seksualnim perverzijama u Chicagu HKD Teatra iz Rijeke, Petra Glavine u Deložaciji, Louisa IV u Noći Bogova i Leonea u Fritzspielu Epilog teatra te u Glumačkoj družini Histrion uloga Josipa Drugog u Gričkoj vještici i Bernyja u drugoj postavi Seksualnih pervezija u Chicagu. 2001. osniva Kazalište Planet Art, usmjereno prema suvremenom problemskom dramskom repertoaru, kojemu je umjetnički i poslovni ravnatelj te producent. U Planet Artu osmišljava repertoar i sudjeluje kao prevoditelj, glumac i/ili redatelj u predstavama Velika Zvjerka, U posjetu kod gospodina Greena , Sumnja, Zečja rupa, Prekidi, Plemena i Posljednja Freudova seansa te u predstavama Tko je ovdje lud? i Ritina škola koje je i adaptirao. U okviru Planet Arta pokreće Stand up comedy scenu i radionice koji su uspješno djelovali od 2004. do 2006. godine. Autor je višegodišnjeg projekta Edukativno kazalište koje je dobilo i Posebno priznanje Američke akademije za razvoj ekukacije, a za koje je napisao tekstove Škola za prave frajere, Ja, ne!, Pokušajmo sami! i dječji mjuzikl Zubić Zupko te ih režirao i producirao. Bio je glavni urednik časopisa Hrvatsko glumište 2001. i 2002. godine, jedan je od inicijatora i voditelja radne grupe za izmjene Zakona o kazalištu pri HDDU 2001. godine; bio je član radne skupine za izmjene i dopune Zakona o kazalištu pri Ministarstvu kulture RH 2005. godine, Koordinator Mreže neovisnih kazališta 2012./2103. godine i sudionik međunarodnog programa USA Ambasade Social changes through arts 2012. godine. Povremeni je gost predavač na Odjelu produkcije ADU i autor nekoliko programskih i financijskih analiza kazališne scene u Hrvatskoj. Glavni je urednik monografije 40 godina Stilskih vježbi i autor i scenarist nekoliko televizijskih emisija. Povremeno nastupa na televiziji, filmu i na radiju. Dobitnik je Nagrade Ivo Fici za najboljeg mladog glumca na 2. Festivalu glumca u Vinkovcima 1996. godine za ulogu Alfreda u predstavi Kraljica majka, nagrade Zlatni smijeh na Danima Satire 2000. godine za ulogu Miroslava Krleže u Cabaretu &TD, nagrade Najhistrion 2000. godine za ulogu Bernyja predstavi Seksualne perverzije u Chicagu, dvostruki je dobitnik Nagrade za najbolju mušku ulogu na festivalu Glumište Pod Murvom u Skradinu 2011. i 2016. za uloge Larryja u Velikoj Zvjerci i Freuda u Posljednjoj Freudovoj seansi i trostruki je dobitnik Nagrade Fabijan Šovagović na Festivalu glumca u Vinkovcima za uloge Christophera u predstavi Plemena, Pravdana u predstavi Ritina škola i Freuda u predstavi Posljednja Freudova seansa. Za ulogu Freuda osvojio je i Joakimov prsten u na međunarodnom JoakimInterFestu u Kragujevcu 2017. godine.

Christopher Durang je američki dramski pisac čija djela, među ostalima, uključuju A History of the American Film (nominacija za nagradu Tony, Nagrada Best Book of a Musical, 1978), The Actor’s Nightmare, Sister Mary Ignatius Explains It All For You (Nagrada Obie award i nagrada off-Bway run 1981-83), Beyond Therapy, Baby with the Bathwater (nagrada Playwrights Horizons, 1983), The Marriage of Bette and Boo (nagrada Obie award, nagrada Dramatists Guild Hull Warriner Award), Laughing Wild (nagarda Playwrights Horizons, 1987), Durang/Durang, Sex and Longing i Betty’s Summer Vacation (nagrada Playwrights Horizons, 1999; nagrada Obie award), Mrs. Bob Cratchit’s Wild Christmas Binge, mjuzikl Adrift in Macao i druge. Durang je također glumac. Nastupao je u njujorškoj premijeri predstave Laughing Wild i u losanđeleskoj postavi. Dobitnik je grupne nagrade Obie Award za predstavu The Marriage of Bette and Boo, a nastupao je u kabareu Chris Durang i Dawne za koji je 1996 osvojio nagradu Bistro Award. U ranim osamdesetima on i Sigourney Weaver zajedno su napisali i nastupali u popularnoj Brecht-Weill parody za koju su oboje nominirani za nagradu Drama Desk awards za najbolje izvođače u mjuziklu. Glumio je i u filmovima The Secret of My Success, Mr. North, The Butcher’s Wife, Housesitter, The Cowboy Way i mnogim drugima. Diplomirao je na Harvardu i Yale School of Drama. 1995. osvojio je prestižnu trogodišnju nagradu Lila Wallace Readers Digest Writers Award te je kao dobitnik te nagrade vodio program dramskog pisanja za djecu obitelji pogođenih alkoholizmom. Godine 2000. osvojio je nagradu Sidney Kingsley Playwriting Award. Gotovo sve njegove drame su tiskane, a od 1994. Zajedno s Marshom Norman vodi progam za dramske pisce pri školi Juilliard School u New Yorku. Član je prestižnog udruženja Dramatists Guild Council.

TEATAR RUGANTINO Vrijeme je đavolja kategorija. Strelovito prolazi, ali još i brže donosi zaborav nekih, kako bi to stari Brecht rekao, poučnih komada. Evo, dok trepneš, prohujalo je već devetnaest godina otkako su se Gordana Gadžić i Ivica Vidović zagrljeni popeli na barikadu, gorko, a odvažno pjevajući: Mi smo protiv ugnjetača / I njihovih pomagača /Legionara i fašista /Ay Carmela, Ay Carmela! Tada su proročkom zebnjom najavili povratak fašizma koji se možda činio pobijeđenim, ali itekako je zlokobno tinjao. Zapravo, ako ćemo iskreno, nikad se nije ni povukao s ovih balkanskih prostora, tek se, u prekratkim pauzama, samo mimikrijski presvlači. Premijerna izvedba predstave Ay, Carmela 1998. godine ujedno je označila i početak Teatra Rugantino. Od tada je Teatar Rugantino kao nositelj projekta (s Ivicom Vidovićem kao umjetničkim direktorom i Gordanom Gadžić kao izvršnom producenticom), producirao 19 kazališnih naslova. Iz istaknutih produkcija vidljivo je kako je Rugantino u svom marginaliziranom mikroprostoru upozoravao na društveno relevantne teme: pogubnost šutnje umjetnika u vremenu tinjajućeg fašizma, otvarao je temu emigracije, stranaca i lutalaštva, beskućnika i malograđanske patologije, razotkrivao vjersku zatucanost te u svojim zadnjim projektima učestalo branio ranjivog pojedinca od teško oboljelog društva. Rugantino je često birao ne tako poznate autore, a u repertoaru je imao nekoliko hrvatskih praizvedbi čime je promovirao domaće dramsko pismo. Rugantino je relativno malo bio prisutan u Zagrebu, zbog nepostojanja vlastitog scenskog prostora, no zato su ga obilježila gostovanja u Hrvatskoj i regiji (ali i u SAD-u i Kanadi). Rugantinove predstave izvođene su u svim kazališnim centrima u Hrvatskoj, ali isto tako i u najmanjim općinama gdje kazalište rijetko ili nikad ne dolazi. Bio je prvi hrvatski teatar koji je poslije rata (2000. godine) odigrao predstavu u Beogradu (Carmelu u Ateljeu 212), a zatim i u najvažnijim kazalištima Srbije, Bosne i Hercegovine, kao i Crne Gore. Ta neprekidna povezanost s kazališnim umjetnicima regije, danas je komparativna prednost Rugantina. Teatar Rugantino sudjelovao je na svim značajnim festivalima u Hrvatskoj – Marulovim danima u Splitu, Festivalu glumca u Vinkovcima, Danima satire, Splitskom ljetu, Zadarskom kazališnom ljetu, ali i na festivalima u inozemstvu, posebno u zemljama iz okruženja (Joakim Interfest, Bihaćko ljeto, Zeničko proljeće, TKT Fest u Tuzli, Festival u Somboru, Herceg Novom, Tivtu, Podgorici…). Odigrano je 1568 izvedbi. Glumci, pisci i sam Teatar dobitnici su nekoliko nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu. Predstave Teatra Rugantino koje treba izdvojiti: Život je čudo Ivice Ivaniševića; This Casting, Mirana Kurspahića; Terapija Jordana Cvetanovića; Bog masakra Yasmine Reze; Sa’će Božo, svaki čas Ivice Ivaniševića; Antigona u New Yorku Janusza Glowackog; Uho, grlo, nož Vedrane Rudan; U sjeni Green Hilla Joška Božanića; Ay, Carmela J. S. Sinisterre. Teatar Rugantino je u suradnji s Međunarodnim multimedijalnim centrom Interkultura i Školskom knjigom dd Zagreb kao suizdavačem – a s Gordanom Gadžić kao urednicom i jednom od autora – završio rad na knjizi Hod po rubu, s Ivicom posvećenu svom utemeljitelju Ivici Vidoviću, glumcu koji je dugi niz desetljeća u kazalištu, na filmu i televiziji stvarao nezaboravne uloge.