| David Lindsay Abaire | |
| ZEČJA RUPA | |
| Uloge: | |
| Becca | Zrinka Cvitešić |
| Izzy | Maja Posavec/Sanja Drakulić |
| Howie | Filip Juričić |
| Nat | Slavica Knežević |
| Jason Willette | Filip Križan |
| Prijevod i režija: | Marko Torjanac |
| Pomoćnica redatelju: | Slavica Knežević |
| Kostimografija: | Đurđa Janeš |
| Skladatelj: | Milorad Stranić |
| Oblikovanje svjetla: | Olivije Marečić |
| Oblikovanje zvuka: | Branko Vodeničar |
| Dizajn: | Tomislav Veltruski |
| Fotograf: | Mladen Pobi |
| Majstor svjetla: | Marko Vodeničar |
| Majstor zvuka: | Branko Vodeničar |
| Garderoba i rekvizita: | Marina Uroić |
Najveći ljudski strah
Nakon tragičnog gubitka djeteta, obitelj suočena s pitanjem o smislu, i sama pokušava preživjeti.
Priča o gubitku, boli, suosjećanju i oprostu. Minuciozna studija ljudskih odnosa u vremenima krhke vjere. Predstava o snazi usprkos svemu.
Zečja rupa progovara o uvijek osjetljivoj i tabuiziranoj temi najvećeg ljudskog gubitka i konačnosti. To čini putem psihološki bogatih lica i situacija, pa unatoč zahtjevnoj temi, nije lišena suptilnog humora koji je čini životnom, privlačnom i uvjerljivom.
Zečja rupa je 2005. godine nagrađena Pulitzerovom nagradom za dramu.
Premijera: 22. veljače 2009., DK Gavella
Realizaciju predstave pomogao je Gradski ured za kulturu Grada Zagreba.
Nagrada Ivo Fici za najbolju mladu glumicu Maji Posavec na 17. Festivalu glumca u Vinkovcima 2010.
Bojana Radović, Večernji list
Iva Gruić, Jutarnji list
Marija Knežević, Zadarski list
Nataša Govedić, Novi list
David Lindsay-Abaire je američki dramski pisac, najpoznatiji po dramama Fuddy Meers i Zečja rupa, za koju je 2007. godine dobio uglednu Pulitzerovu nagradu.
Odrastao je u Bostonu, Massachusetts, u peteročlanoj radničkoj obitelji. Osnovnu školu pohađao je u Bostonu sve do sedmog razreda, kada dobiva šestogodišnju stipendiju i odlazi na Akademiju Milton. Budući da je u tradiciji škole bilo da izvodi originalna dijela svojih studenata, tamo se prvi put zainteresirao za pisanje i dramu te je doprinio radu Akademije svojim djelima koja je sam nazvao ‘’užasni, užasni komadi’’. Ljubav prema pisanju za teatar odvodi ga u Školu Juilliard, gdje piše pod mentorstvom Marshe Norman i Christophera Duranga.
Kao svoje uzore Lidsay-Abaire navodi dramatičare kao što su John Guare, Edward Albee, Georges Feydeau, Eugène Ionesco, George S. Kaufman i Moss Hart.
Od filmskih screwball komedija iz tridesetih godina izdvaja My Man Godfrey (Moj čovjek Godfray), Twentieth Century (Dvadeseto stoljeće), te sve od Prestona Sturgesa, Franka Capre, Braće Marx te Abbotta i Costella” .
Balansirajući finom linijom između sive realnosti i razigranog ludila, svijet njegovih drama često je mračan, smiješan, veseo, zagonetan, pun nade, a ponekad i opijen.
Opisujući svoje drame Lindsay-Abaire o njima kaže: “Namjera mojih drama je da budu bliske ljudima, da opišu običnog malog čovjeka marginalca u potrazi za čistoćom.”
Na scenu se vratio uspjesima Fuddy Meers i Wonder of the Word (Svjetsko čudo) dramom o ženi koja iznenada napušta muža i odlazi na slapove Niagare u potrazi za slobodom, prosvjetljenjem i smislom života.
Važno mjesto u opusu Davida Lindsay – Abairea zauzima drama Rabbit Hole (Zečja rupa) iz 2006. godine, sa Cynthijom Nixon, Tyne Daly i Johnom Slatteryjem u glavnim ulogama, nominirana za Nagradu Tony za najbolju dramu. Ostala su mu djela Kimberly Akimbo (2000.), Dotting and Dashing (1999.), Snow Angel (1999.), The L’il Plays (1997.) i A Devil Inside (1997.)
U većini Lindsay-Abairevih komada središte zauzimaju ”marginalci u potrazi za čistoćom’’. Razlog zanimanja za takve likove vjerojatno leži u njegovoj životnoj priči budući da se kao student iz niže društvene klase našao u uglednoj privatnoj školi.
Njegov pogled na život još se više rasplamsao kada se upisao u Školu Juillard. Mladi pisac uvijek je mislio da je teatar mjesto gdje se događaju apsurdne stvari, zato u svojim dramama pokušava pobjeći što dalje od realizma. Posebno traga za karakterima čiji je pogled na svijet drukčiji od pogleda većine.
Lindsay-Abaire napisao je i scenarije za filmove Robots i Inkheart .
Marko Torjanac diplomirao je glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Kao srednjoškolac bio je član Omladinskog studija ZKM-a u kojem dobija stipendiju i odlazi u umjetnički centar Brewery Art Centre u Kendal u Veliku Britaniju gdje na audiciji dobiva glavnu ulogu u predstavi Our Day Out Willyja Russela.
Profesionalni glumački put započinje u Dramskom kazalištu Gavella te nastavlja u Teatru ITD, u čiji je stalni član ansambla do 2006.godine.U tom periodu, među ostalima, igra Trepljova u Galebu, Laerta u Hamletu, Orsina u Na tri kralja, Cetija u Medvjedu Tepišaru, Ludoslava u Kralju Ubu, Aarona u Titu Androniku, Alfreda u Kraljici Majci , Krležu u Cabaretu ITD, Cabaret Majstora u Begović Cabaretu i Staljina u Ljubavnim pismima Staljinu i druge.
Ostvaruje uloge i u mnogim neovisnim i vaninstitucionalnim kazalištima među kojima se izdvajaju uloga Bernyja u Seksualnim perverzijama u Chicagu HKD Teatra iz Rijeke, Petra Glavine u Deložaciji, Louisa IV u Noći Bogova i Leonea u Fritzspielu Epilog teatra te u Glumačkoj družini Histrion uloga Josipa Drugog u Gričkoj vještici i Bernyja u drugoj postavi Seksualnih pervezija u Chicagu.
2001. osniva Kazalište Planet Art, usmjereno prema suvremenom problemskom dramskom repertoaru, kojemu je umjetnički i poslovni ravnatelj te producent. U Planet Artu osmišljava repertoar i sudjeluje kao prevoditelj, glumac i/ili redatelj u predstavama Velika Zvjerka, U posjetu kod gospodina Greena , Sumnja, Zečja rupa, Prekidi, Plemena i Posljednja Freudova seansa te u predstavama Tko je ovdje lud? i Ritina škola koje je i adaptirao.
U okviru Planet Arta pokreće Stand up comedy scenu i radionice koji su uspješno djelovali od 2004. do 2006. godine.
Autor je višegodišnjeg projekta Edukativno kazalište koje je dobilo i Posebno priznanje Američke akademije za razvoj ekukacije, a za koje je napisao tekstove Škola za prave frajere, Ja, ne!, Pokušajmo sami! i dječji mjuzikl Zubić Zupko te ih režirao i producirao.
Bio je glavni urednik časopisa Hrvatsko glumište 2001. i 2002. godine, jedan je od inicijatora i voditelja radne grupe za izmjene Zakona o kazalištu pri HDDU 2001. godine; bio je član radne skupine za izmjene i dopune Zakona o kazalištu pri Ministarstvu kulture RH 2005. godine, Koordinator Mreže neovisnih kazališta 2012./2103. godine i sudionik međunarodnog programa USA Ambasade Social changes through arts 2012. godine.
Povremeni je gost predavač na Odjelu produkcije ADU i autor nekoliko programskih i financijskih analiza kazališne scene u Hrvatskoj.
Glavni je urednik monografije 40 godina Stilskih vježbi i autor i scenarist nekoliko televizijskih emisija.
Povremeno nastupa na televiziji, filmu i na radiju.
Dobitnik je Nagrade Ivo Fici za najboljeg mladog glumca na 2. Festivalu glumca u Vinkovcima 1996. godine za ulogu Alfreda u predstavi Kraljica majka, nagrade Zlatni smijeh na Danima Satire 2000. godine za ulogu Miroslava Krleže u Cabaretu &TD, nagrade Najhistrion 2000. godine za ulogu Bernyja predstavi Seksualne perverzije u Chicagu, dvostruki je dobitnik Nagrade za najbolju mušku ulogu na festivalu Glumište Pod Murvom u Skradinu 2011. i 2016. za uloge Larryja u Velikoj Zvjerci i Freuda u Posljednjoj Freudovoj seansi i trostruki je dobitnik Nagrade Fabijan Šovagović na Festivalu glumca u Vinkovcima za uloge Christophera u predstavi Plemena, Pravdana u predstavi Ritina škola i Freuda u predstavi Posljednja Freudova seansa.
Zrinka Cvitešić diplomirala je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Od 2005. godine članica je ansambla Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu u kojemu je ostvarila mnoge glavne uloge poput Julije u Romeu i Juliji, Roksa/Anybody’s u Priči sa zapadne strane, Gwendoline u Becketu, Irinu u Tri sestre, Gwendolen u Važno je zvati se Ernest, Jenny u Operi za tri groša, Nicole u Građaninu plemiću i druge.
Značajne uloge ostvarila je i u drugim kazalištima među kojima se izdvajaju uloge u predstavama Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija, Teatra ITD, Kazališta Trešnja, Kazališta Kufer i Kazališta Planet Art u kojemu je odigrala jednu od svojih najboljih uloga, Becku u Zečjoj rupi D.L. Abairea u režiji Marka Torjanca.
Snimila je više filmova, među kojima se izdvajaju Veliko spremanje, Konjanik, La femme musketeer i mnogi drugi. Za ulogu u filmu Što je muškarac bez brkova? nagrađena je Zlatnom Arenom na Filmskom festivalu u Puli i nagradom Srce Sarajeva na Sarajevskom filmskom festivalu 2006. godine.
Za ulogu u fimu Na putu ponovno nominirana je za Europskog Oskara i za Srebrnog medvjeda u Berlinu, a osvojila je sedam nagrada za najbolju glumica na filmskim festivalima diljem svijeta, između ostalog Zlatnu Arenu na Filmskom festivalu u Puli i međunarodno priznanje Shooting Star.
U kazalištu se od nagrada izdvajaju Nagrada Mila Dimitrijević za ulogu Irine u drami Tri sestre 2006. godine, nagrada Zlatni smijeh na Danima satire za ulogu Nicole u predstavi Građanin plemić i Nagrada Laurence Olivier u kategoriji najbolje glumice u mjuziklu Once, 2014. u Londonu.
Maja Posavec diplomirala je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. U kazalištu debitira ulogom u Baladama Petrice Kerempuha Kazališta Ulysses. Prvu veću ulogu kojom se predstavila zagrebačkoj publici ostvaruje u predstavi Zečja rupa Kazališta Planet Art u režiji Marka Torjanca za koju je dobila Nagradu Ivo Fici za najbolju mladu glumicu na 17. Festivalu glumca u Vinkovcima 2010. godine.
Ubrzo postaje stalnom Članicom ansambla Satiričkog kazališta Kerempuh gdje ostvaruje brojne uloge.
Osim glumom bavi se i glazbom, a od 2005. godine je pjevačica i koautorica u pop grupi Detour, a s kolegama iz Kazališta čini glazbeno-kazališnu skupinu Chische lischce.
Redovno se pojavljuje u mnogim ulogama na filmu i televiziji.
Filip Juričić diplomirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Član je stanog ansambla Gradskog kazališta Komedija gdje igra u predstavama Svoga tela gospodar, Opasne veze, Ukroćena goropadnica, Dobra duša iz Sečuana, Mala kavana, Bljesak zlatnog zuba i drugima.
Od početka nastupa i u drugim kazalištima, pa tako ostvaruje značajne uloge u predstavama Don Huan ili ljubav prema geometriji HNK Zagreb, U noći Kazališne družine Kufer, Prokleti ne idu na Bali HNK Rijeka, Višnjik Kazališta Virovitica, Ondine i Spašeni na Dubrovačkim ljetnim igrama, Što ćemo sad Kazališta KNAPP, Žaba i Idiot Teatra ITD, Kako misliš mene nema Teatra EXIT, Falštofijada i Legenda o sv. Muhli Glumačke družine Histrion, Jebote kol’ko nas ima Kazališta Kerempuh, Nemreš pobjeć od nedjelje i 39 stepenica Ludens teatra i Život u kazalištu u vlastitoj produkciji, a jednu od svoijih najboljih uloga ostvario je u predstavi Zečja rupa Kazališta Planet Arta.
Igrao je u mnogim filmovima među kojima valja izdvojiti Tu Zrinka Ogreste, Seks, piće i krvoproliće Borisa T. Matića, The Show Must Go Nevija Marasovića i mnoge druge te u serijama Kad zvoni, Ljubav u zaleđu, Naša mala klinika, Larin izbor, Tajne, Prava žena i drugima.
Dobio je Nagradu hrvatskoga glumišta za najboljeg mladog glumca za ulogu u predstavi U noći, Nagradu Zlatni smijeh na 31. Danima satire 2007. godine, nagradu Zlatni lav u Umagu 2007. godine, Nagradu Ivo Fici na 15. Festivalu glumca u Vinkovcima 2008. godine, nagradu Mostarska liska i Nagradu za najboljeg glumca na Festivalu mladoga glumca u Banja Luci te Nagradu Fabijan Šovagović na 21. Festivalu glumca 2014. godine za ulogu Petruccija u predstavi Ukroćena goropadnica.
Slavica Knežević diplomirala je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Tijekom studija i tri godine nakon njega radi u grupama Pozdravi i Akter. Od 1983. godine stalna je članica ansambla Dramskog kazališta Gavella. Igrala je u gotovo svim zagrebačkim kazalištima, od kojih izdvajamo Planet Art (Sumnja, Plemena i Zečja rupa), Teatar Exit, Epilog teatar, INK Pula, Dubrovačke ljetne igre, Histrione i Kerempuh.
Do danas je odigrala više od sedamdeset glavnih i sporednih karakternih uloga u klasičnom i modernom repertoaru za što je višestruko nagrađivana: Sedam sekretara SKOJ-a za predstavu Kažu da je sova bila pekareva kći, Nagradu za najbolju ulogu na Jugoslavenskom radijskom festivalu u Ohridu za ulogu u radio igri Komarica, dvostruka je dobitnica nagrade Zlatni smijeh na Danima satire i to za ulogu Evelin u predstavi Osam lakih komada i ulogu Štefanije u predstavi Hercegovci za volanom, dobitnica nagrade Najhistrion za ulogu babe Urše u predstavi Grička vještica, tri puta je nagrađena Nagradom za najbolju glumicu sezone Dramskog kazališta Gavella i to za sezone 2003./04. (Desa u Ptičicama), 2004./05. (Trish u Kuća/vrt) i 2011./12. (Zorka u Crnim očima), nagrađena je Nagradom Fabijan Šovagović za najbolju žensku ulogu za ulogu Nat u predstavi Zečja rupa na 17. Festivalu glumca u Vinkovcima 2010.
Više od deset godina bila je prisutna u programu za djecu na Hrvatskoj televiziji, od sinhronizacije animiranih filmova (Bubimir, Čarobnjakov šešir i dr.) do dugogodišnjih odgojno-zabavnih emisija (Poštanski sandučić, Mala škola i dr.).
Igrala je u mnogim TV dramama i TV filmovima (Generalov carski osmijeh, Dan kornjače, Lude gljive i dr.), serijama (Smogovci, Tužni bogataš,Horvatov izbor, Bibin svijet, Da sam ja netko i dr.) i drugim domaćim i stranim filmovima (Dvanaestorica žigosanih, Snivaj zlato moje, Ti mene nosiš, Zagrebačke priče: Praznik demokracije, Narodni heroj Ljiljan Vidić i dr.).
Godinama se bavi pedagoškim radom (kazališne radionice u organizaciji Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, gost predavač na Akademiji u Osijeku), a posljednjih nekoliko godina angažirana je kao vanjski suradnik na katedri Glume na Akademiji dramske umjetnosti. Držala je i mnoge radionice za glumu i Stand-up komediju.
Režirala je predstave Velika Zvjerka i Plemena u Kazalištu Planet Art u kojima se glumci višestruko nagrađivani. Ujedno je bila asistent redatelja u radu na predstavi Sumnja.
Filip Križan diplomirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Odmah nakon diplome postaje član ansambla Dramskog kazališta Gavella gdje među ostalim značajnije uloge ostvaruje u predstavama Barbelo, o psima i djeci, Alabama, Tartuffe, Prolazi sve, Platonov ili Drama bez naslova i drugima. Nastupa i izvan kazališta Gavella, a svoju prvu prfesionalnu ulogu ostvario je u predstavi Zečja rupa Kazališta Planet Art.
Igrao je u tv serijama Mamutica, Odmori se, zaslužio si, Bitange i princeze, Operacija kajman, Dobre namjere i drugima.
Na filmu se izdvajaju uloge u Ništa osobno i Pink Expressu.
Za filmsku vježbu Ivana Livakovića Harakiri djeca dobio je nagradu FRKA za najbolju mušku ulogu 2009. godine.
