28.01.2016. Marko Vrančić
Kazalište Planet Art 13. je prosinca 2015. u kazalištu Gavella premijerno izvelo predstavu “Posljednja Freudova seansa” američkog dramatičara Mark St. Germaina u režiji Marka Torjanca, koji je ujedno preveo tekst, postavio scenografiju te utjelovio Sigmunda Freuda, dokazavši da dobru predstavu može napraviti i malen tim. Riječ je o nagrađivanom tekstu inspiriranom knjigom američkog profesora Armanda Nicholija koja se bavi analizom Freudova i Lewisova odnosa spram Boga, ljubavi i seksa.
“Posljednja Freudova seansa” 1939. na Freudovu londonsku adresu dovodi mladoga pisca C.S. Lewisa (Franjo Dijak) te gradi čitavu predstavu na temelju rasprave dvaju, danas dobro poznatih, intelektualaca o postojanju Boga. Riječ je doduše o fikcionaliziranom susretu koji se nikada nije dogodio, no s obzirom na to da je Freud svoje zadnje dane proveo u Londonu svjedočivši početku Drugoga svjetskoga rata, nije potrebno previše mašte da ih zamislimo kako raspravljaju uz čaj. Izuzev tog susreta, predstava vjerno prati biografije svojih glavnih protagonista, stoga u njoj mogu uživati i Freudovi i Lewisovi obožavatelji. Osim niza psihoanalitičkih pojmova koji su postali dio svakodnevice, spominje i Lewisov prijatelj J.R.R. Tolkien.
Freud je znanstvenik i ateist čiji je osobni svetac Darwin, dok je C.S. Lewis mladi intelektualac i pisac koji je nedavno otkrio vjeru, ali je kao student volio Freuda te ga i dalje cijeni pa mu je veliko zadovoljstvo što ga je Freud pozvao kod sebe na razgovor. Poziv je uslijedio nakon što je Freud čuo da se Lewis nedavno suprotstavio njegovim razmišljanjima, no razlog pozivu nije neprijateljski, već Freud želi otkriti zašto i kako je Lewis otkrio Boga ne bi li ga uvjerio da je u zabludi. Riječ je o klasičnoj predstavi koja ne poseže za nekim atraktivnim scenskim postupcima, već njena kvaliteta proizlazi iz dobroga teksta i kvalitetne glume.
“Posljednja Freudova seansa” kroz dijalog dvaju dokazanih i priznatih intelektualaca suprotstavlja razmišljanja vjere i znanosti o postojanju Boga, što je odlično i beskonačno izvorište dramskoga u predstavi. No u pogledu same rasprave nema nekih značajnijih promjena dramskih situacija te su na samome kraju oba protagonista i dalje čvrsto uvjerena u svoje stavove, što još jednom pokazuje da drama ni na koji način ne intervenira u Freudova i Lewisova stajališta, već ih samo suprotstavlja.
Važno je razumjeti da se iza naizgled jednostavne Freudove i Lewisove rasprave skriva precizan režijski i dramaturški mehanizam zbog kojeg nam je ona čitavo vrijeme izrazito zanimljiva. Naime, isprva Freud govori što je čuo o Lewisu, zatim Lewis govori o Freudu, a potom govore i o sebi. Postepeno izlažu različite argumente o postojanju Boga, ali također suptilno uključuju sve više osobnih elemenata u raspravu. Tako saznajemo ponešto o njihovim odnosima s očevima, o ljubavnom odnosu mladoga Lewisa sa starijom ženom i Fredovom odnosu s njegovom kćeri. No, glavnina promjena dramskih situacija uvjetovana je ratnim okolnostima i Freudovim lošim zdravstvenim stanjem. Tako je rasprava svako malo prekinuta uključivanjem radija i novim vijestima o stanju u zemlji, što služi kao kratka stanka od same rasprave koja bi teško mogla zadržati pažnju gledatelja čitavo vrijeme i vjerojatno bi postala monotona bez spomenutih prekida. Tako ipak možemo govoriti o strukturalno različitim slojevima koji su majstorski sašiveni te sve funkcionira kao organska cjelina.
Marko Torjanac i Franjo Dijak odlično se snalaze u svojim ulogama te ih je zapravo teško razdvojiti jer je u predstavi najvažnija upravo njihova zajednička energija koja nastaje tijekom rasprave. Franjo Dijak je u potpunosti ušao u ulogu mladog strastvenog pisca kojemu je velika čast razgovarati s čovjekom čije je knjige čitao kao student, ali isto tako izgara na sceni u novootkrivenoj religioznosti. Torjanac uz realistično portretiranje Freudova zdravstvenog stanja briljira u ironičnim komentarima na račun mladog Lewisa. Činjenica da gledatelji s lakoćom i užitkom prate njihovu raspravu rezultat je uvježbanosti i uigranosti glumaca.
Ugođaju i atmosferi predstave svakako pridonosi i bogata scenografija Marka Torjanca uz neizostavan kauč, ali i mnoštvo figura i kipova iz čitavog svijeta koji se guraju po pretrpanome radnome stolu, ukrašavaju zidove i police. Đurđa Janeš potpisuje kostimografiju koja je primjerena vremenu likova. Milorad Stranić izabrao je glazbu za predstavu koja svira kada gledatelji ulaze u gledalište te se može čuti povremeno na radiju, dok se oblikovanjem svjetla i zvuka pozabavio Damir Rončević.
“Posljednja Freudova seansa” predstava je koja će, zahvaljujući mnoštvu auditivno-vizualnih kodova i osebujnoj energiji glumaca, gledatelja s lakoćom preseliti u Freudov londonski dom i progovoriti o nekim svakodnevnim pitanjima na osvježavajući način. Naime, tu se ne radi o pukom prepucavanju oko postojanju Boga, već o smirenoj i kulturnoj raspravi dvojice intelektualaca protkanoj humorom, raspravi kakva nedostaje u našem društvu.
***
Kazalište Planet Art, Zagreb: Marc St. Germain, Posljednja Freudova seansa, red. Marko Torjanac
© Mira Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 4. svibnja 2016..
Posljednja Freudova seansa (Freud’ s Last Session), zasad pretposljednji tekst nagrađivanog američkog dramatičara Marka St. Germaina, nagrađen nagradom Best Play Award Off Broadway Alliancea, doživio je svoju hrvatsku premijeru krajem prošle godine kada ga je na repertoar vlastitog Kazališta Planet Art uvrstio Marko Torjanac. Torjanac je izvrsno i za glumce i publiku tečno, precizno i plastično preveo tekst i sam ga režirao i nastupa u naslovnoj ulozi. S obzirom na kvalitetu teksta i njegove tematske i kontekstualne impulse, to je u repertoarnom smislu bio pun pogodak. Drama uprizoruje trenutak u godini 1939., jednoj od najtežih godina u svjetskoj povijesti, kad razvoj fašizma doseže vrhunac, kad je svijet u dubokom ponoru i strahotnu kaosu, kad Drugi svjetski rat samo što nije planuo i kad se, u fikcijskom domišljaju autora teksta, u Britaniji susreću otac psihoanalize Sigmund Freud, moravski Židov iz Beča, i Clive Staples Lewis, rođen u Sjevernoj Irskoj, budući pisac Kronika iz Narnije.
Marko Torjanac, ravnatelj uspješnoga privatnoga Kazališta Planet Art (Plemena, Ritina škola…), poseže za ovom dramom povijesne fikcije, kakvima pripada većina dramskih tekstova višestruko nagrađivana Marka St. Germaina, u trenutku kad se u našoj suvremenosti događa jedna od najvećih kriza: bukte ratovi, monstrumi ubijaju djecu, žene, muškarce, raste terorizam, izbjeglice u teškim uvjetima bježe od rata u bolju budućnost koja im je uskraćena, a sve to odražava se i na našu zemlju i u sve većem ponoru čovječanstva, sve više mladih ljudi i ljudi svih naraštaja umire iznenada ili od novih i još neidentificiranih bolesti. Svijet je bolestan, treba mu veliki psihijatar, treba mu Freud, groteskno se i tragedijski lucidno dosjetio američki dramatičar.
Sigmund Freud, otac psihoanalize, umro je u Londonu 23. rujna 1939., dvadeset dana nakon što je, 3. rujna 1939. Velika Britanija ušla u Drugi svjetski rat. Amerikanac Mark St. Germain polazi od bilješke u Freudovu dnevniku upravo uz taj nadnevak, 3. rujna 1939. godine: „sastanak s oksfordskim profesorom“, stvarajući okosnicu za svoje djelo: u drami (kao i u stvarnom životu) Freud ima karcinom usne šupljine i na pragu je smrti, a u goste mu dolazi C. S. Lewis, autor Kronika iz Narnije, čovjek koji je tijekom života bio vjernik, ateist i potom opet vjernik, a psihoanalitičar Freud želi doznati kad se, kako i zašto dogodilo Lewisovo preobraćenje.
O tom obraćenju i vjeri u Boga u vrtlogu rata i paklu civilizacijske besvijesti i nesvijesti, o teškoj situaciji židovskoga naroda, o Hitlerovim nakaznim silnicama razgovaraju dva intelektualca u Freudovu kabinetskom i životnom prostoru punom knjiga i sjećanja koji scenografski izvrsno i maštovito, točno (kabinet i radna soba puna knjiga s pogledom na ulicu kroz prozor) oprema Marko Torjanac, a glumce precizno i pedantno u svakom detalju, karakterološki i tipološki besprijekorno u kostime odijeva Đurđa Janeš. Dok publika sluša psihoanalitičku, filozofsku, književnu, teološku i ljudsku raspravu o Bogu, u mizanscenski dobro baždarenim izmjenama i postavkama prostornih sukoba izviruje i ljudska i intimna sudbina i priča dramske osobe, cinična i sarkastična, oštroumna Sigmunda Freuda, u tom trenutku zvijezde psihoanalize, i prestrašena i zbunjena C. S. Lewisa, kojemu u dvoboju lucidnih karaktera i egzistencija, Freud, tjelesno slab, jedva izgovara riječi, no pobija sve argumente svojega posjetitelja. U ispitivanju kao u sudnici tužitelj pa sudac pa porotnik pa branitelj Freud otkriva tužan sudbinski mozaik, životna događanja, ratnu priču tjelesno mlađeg i zdravog C. S. Lewisa: njegovo teško ranjavanje u Prvom svjetskom ratu, smrt bliskoga mu prijatelja, ljubavnu vezu s prijateljevom majkom i razne druge teške tajne. Dok figure jačeg i slabijeg iskaču pred gledateljima u posljednjoj Freudovoj seansi, prema kojoj je drama i dobila ime, Freud i Lewis čuju sve veću blizinu rata u radijskom prijenosu, a dramatično okruženje fašizma raste i pojačava se zvukovima i svjetlosnim prekidima Damira Rončevića i glazbom u izboru Milorada Stranića (Lewis je jedan dio opusa zasnovao na Wagneru).
Marko Torjanac izvrsno vodi cijeli intelektualni dvoboj kao Sigmund Freud, pokazujući unutarnju snagu slavnoga psihoanalitičara, ali i vlastitu glumačku moć: unatoč bolesti Freud pokazuje snagu i lucidnost analize, a otežali govor pretvara u prednost: što je nemoćniji, čovjek je psihički jači. Tjelesno nježniji ali i zdraviji no duševno bolesniji profesor Lewis (također sjajan Franjo Dijak), u svojim argumentima o Bogu služi se citatima i polucitatima te asocijacijama iz djela za djecu koja će kasnije napisati, a u kojima prevladava kršćanski element. Lewis će izići sa seanse, a Freud će željeti da se pacijent – profesor vrati. U snažnom kraju, nakon verbalnoga i glumačkoga dvoboja koji je rastvarao tkanje suptilnih intelektualnih silnica, eksplodira Rat, bombardiranje koje se stalno nagovješćivalo. Razgovor se stišava i jedan govornik odlazi, a čuju se sirene i bombarderi nad Britanijom: publika sluša zvukove i udare bombi, naslućujući Treći svjetski rat, slušajući izbjegličku krizu, terorističke napade. Svijet je, pokazuje se ovom predstavom, stalna nada i beskrajna praznina, izmjenjivanje vjernika i ateista, vjere i nevjere, iluzije i stvarnosti.
Tako tešku temu i briljantan, svevremen i aktualan tekst mogu iznijeti samo najbolji i kazalištu, umjetnosti i dubinskim egzistencijalnim pitanjima najposvećeniji glumci. U stalnom verbalnom nadmetanju i međusobnoj suigri moćan a nježan Marko Torjanac kao dosljedan Freud izgubljenih iluzija i Franjo Dijak kao nježan a moćan oksfordski profesor s osobnom tajnom, skrivenih bolnih krhotina trauma i sjećanja, ne mogu odgovoriti na pitanje zašto pogibaju tisuće i tisuće ljudi, ima li Boga, zašto nas zlo sve više preplavljuje. Ali mogu ponuditi publici pravi redateljski i glumački užitak u predstavi koja na kraju postavlja pitanje: Ubojstvo, samoubojstvo, život ili ništa? Ako je život „bajka puna krika i bijesa“, možemo li odrediti tko je čovjek i kakva je njegova bit? Na pozornici na kraju predstave nema nikoga. Ili ima Boga? Glumci su se preselili u gledateljske duše i u njima traže odgovor, i tamo se iznimno vješto i viteški nadopunjujući i suigrajući se vječnim pitanima života i smrti.
***
Bojana Radović, vecernji.hr
Sigmund Freud, otac psihoanalize, umro je u Velikoj Britaniji 23. rujna 1939. Dvadeset dana prije toga, 3. rujna, Britanija je ušla u Drugi svjetski rat. U Freudovu dnevniku uz taj 3. rujna pisala je fusnota – sastanak s oxfordskim profesorom. Autoru drame “Posljednja Freudova seansa” Marku St. Germainu to je bio kostur oko kojeg je stvorio svoje djelo. Freud je u njemu na pragu smrti (karcinom usne šupljine), u goste mu dolazi C. S. Lewis (autor “Kronika iz Narnije”), ateist koji je u jednoj vožnji motorom postao vjernik (?!).
Oni raspravljaju o tom obraćenju, Bogu, paklu rata koji iznova počinje, situaciji u kojoj je židovski narod, Hitleru… St. Germain argumentaciju koju je pronašao u djelima svojih junaka pretvara u sjajno napisanu dramu – kroz raspravu o Bogu iskaču njihovi karakteri i životne priče. Freud je, naravno, zvijezda. Ciničan, fizički onemoćao, ali nadasve oštrog uma, pobija argumente svog gosta. I pri tome ga analizira. Na vidjelo izlazi tužna ratna i životna priča C. S. Lewisa (teško ranjavanje u Prvom svjetskom ratu, smrt bliskog prijatelja, ljubavna veza s njegovom majkom…) Marko Torjanac (prevoditelj, redatelj i scenograf predstave) opet nam je na hrvatske pozornice postavio odlično, bezvremensko djelo.
Predstava završava sirenama i bombarderima nad Britanijom: dok urnebesna kakofonija napada publiku, u mislima je naša stvarnost: teroristički napadi, rat u Siriji, rijeke izbjeglica, papa Franjo koji spominje treći svjetski rat. Doista, što je bit čovjeka, i gdje se u njemu rađa zlo zbog kojeg, od samog početka svijeta, stradavaju milijuni ljudi?
Drama je ujedno istinska parada glumačkog umijeća. Marko Torjanac kao Freud na sceni je čovjek koji više nema nikakvih iluzija. Zna da odlazi u ništavilo, ali ne želi uzmaknuti ni milimetra od svojih uvjerenja. Njegov cinizam udara, ali ne ispod pojasa. Franjo Dijak je samouvjereni i rječit profesor sve do trenutka kada psihoanalitičar “prepozna” njegovu ranu. Obojica glumaca zapravo u međusobnom nadigravanju čine bit “Seanse”. Odlično se prepoznaju i nadopunjuju.
***
Sanja Nikčević | Bitno.net
Mark S. Germain, Posljednja Freudeova seansa, redatelj Marko Torjanac, Kazalište Planet Art, Zagreb, 2016.
Najnovija predstava kazališta Planet Art (malo kazalište bez scene koje gostuje po cijeloj Hrvatskoj) neobična je po svojoj temi. U toj se predstavi govori o Bogu, ali za razliku od većine predstava ne pokušava samo jednostrano ocrniti Crkvu, svećenike, Boga, vjeru. Ovdje imamo dva ozbiljna lika od kojih jedan (Sigmund Freud) ne vjeruje u Boga i napada ga, ali drugi (C. S. Lewis) vjeruje i svoju vjeru brani. Tekst je napisao američki pisac Mark S. Germain poznat po djelima takozvane afirmativne američke drame, one koja vjeruje da je moguće ostvariti američki san, odnosno da u svijetu ima i pozitivnih primjera koji zaslužuju biti na sceni. Mark S. Germain zamislio je susret Sigmunda Freuda i C. S. Lewisa u predstavi Posljednja Freudeova seansa, i to na dramatičan dan napada Hitlera na Poljsku 1. rujna 1939. Na sceni se tako nalazi Freudov ured u Cambridgeu prepun knjiga ali i kipova različitih božanstava, u koji na poziv dolazi Lewis, njih dvojica slušaju radio i vijesti o napadu Hitlera, čekaju da prođe zračna uzbuna i razgovaraju o – Bogu.
Mogući susret Freuda i Lewisa
Freud i Lewis su doista istovremeno predavali u Cambridgeu. Sigmund Freud je osnivač psihoanalize, Židov koji je pobjegao iz Austrije u Englesku pred nadolazećim nacizmom. U to je vrijeme bio teško je bolestan jer je zbog raka ustiju trpio snažne bolove i ubrzo je umro, a ostala je sumnja da si je oduzeo život. Njihov zamišljeni susret je moguć, a pisac zamišlja da je Freud pred smrt pozvao Lewisa na razgovor o Bogu da vidi zašto je jedan izrazito pametan, obrazovan, inteligentan i priznat čovjek „iz čista mira“ postao vjernik! Lewis, nama danas najpoznatiji po Narnijskim kronikama, bio je cijenjen kao osoba (teško ranjen u I. svjetskom ratu, domoljub, ljubazan i dobar s drugima) i ugledan sveučilišni profesor, Tolkienov prijatelj i obraćenik, odnosno osoba koja je pronašla živu vjeru u Isusa Krista.
Predstavu sam gledala dva puta, toliko me zaintrigirala. Prvo mi je bio kazališni užitak. Scenografija koja prikazuje realističku ured i stvara iluziju Freudova polumračnog ureda. Na sceni odlični glumci u redateljski fino vođenom duelu. Prpošni i optimistični mladi Lewis Franje Dijaka zaljubljen u život i ljubav Isusa Krista zbog koje nas je otkupio. Uz njega je izuzetnu glumačku kreaciju napravio Marko Torjanac kao Freud. Istovremeno i ciničan, i duhovit, i sarkastičan, i inteligentan, a onda odjednom odigra silnu bol zbog bolesti (zbog raka ustiju Freudu su operirali pola vilice, a i drugi dio je trunio) koja mu stišava glas ili njegovu psihičku bol jer se lomi u nekim trenucima. Naime, to je bio ozbiljan dvoboj u kojem su na kraju izvlačili i teško oružje, npr. oko vlastitih privatnih života. Ispostavilo se da je Freud kao zagovornik slobodne ljubavi u braku s jednom ženom cijeli život, ali je i izuzetno posesivan, gotovo destruktivan prema kćeri, dok se Lewisu insinuirala veza s majkom njegova prijatelja zbog koje osjeća krivnju.
Rasprava koja se vodila preda mnom bila mi je pravo osvježenje. Umorna sam od „pljuvanja“ i vrijeđanja. Čim mi tekst na Faceu, novinama, televiziji započne s nekom uvredom ja preskačem, okrećem stranicu, gasim bez obzira na to slažem li se s mišljenjem ili ne. Uvreda je emotivna pljuska za kojom se poseže kad se nema argumenata i to je nešto što nas je tako zapljusnulo sa svih strana tako da se više ljudi i ne trude naći argumente, samo vrijeđaju! Što je najgore, krug uvreda se neprestano širi jer uvrede jednog izazivaju pohvale drugih koji tako misle, odnosno nove uvrede onih koji ne misle tako. U ovoj predstavi se raspravlja na drugi način, ozbiljno i uvažavajući onog drugog. Negativno mišljenje može biti izrečeno cinično i duhovito, ali ne vrijeđa nego otvara raspravu. Zato mi je bilo osvježenje, slušati i gledati kako dva pametna čovjeka razgovaraju o nečem ozbiljnom i važnom.
Problem ili argumenti obrane Boga
No, i nakon drugog gledanja nisam riješila problem, zbog čega sam čitala tekst i na hrvatskom i na engleskom (da vidim da se nešto nije izgubilo u prijevodu), a to je argumentacija Lewisa u obrani Boga. Freud je gorljivi ateist (kako sam kaže, dva puta je izgubio vjeru: zbog oca židovstvo, zbog dadilje kršćanstvo) i cijela njegova teorija se temelji na tvrdnji da čovjeka pokreće nezadovoljena žudnja koju potiskuje u podsvijest, dok svijest oblikuje prema zahtjevima okoline u kojoj nam se nameću figure autoriteta – Boga, oca – koje mi slušamo da bismo „zaslužili“ njihovu ljubav. Iz nezadovoljenosti naših žudnji i želja proizlaze i poremećaji ličnosti i bolesti, ali i „fantazije“, odnosno bjegovi poput vjere ili religije. Religija je tako, za Freuda, istovremeno i represivna i eskapistička, a u svakom slučaju odlika slabih umova. Zato mu je zanimljiv Lewis koji očito nije slab um, a javni je vjernik. U drami gledajući smrt u oči, Freud postavlja Lewisu sva opća pitanja o Bogu, prolazi temu po temu: o smislu i/ili razlogu postojanja patnje, razaranja, rata (zato se i zbiva na dan napada Hitlera na Poljsku), o ljudskoj slobodi i strahu, o Crkvi kao instituciji, o liku Boga oca koji nam brani sve užitke, o susretu s Bogom i razlogu obraćenja/vjerovanja, o pravu na vlastitu smrt itd…
Od Narnije do raja i natrag
Odgovori Lewisa su slabiji od očekivanog jer mi je Lewis jedan od meni važnih duhovnih autora koji zna dotaknuti čovjeka pisanjem. Osim Narnijskih kronika (fantasy knjige gdje djeca uđu u ormar i izađu u fantastičnom svijetu u kojem se lav žrtvuje za druge) napisao je dvije knjige koje svakom preporučujem. Jednu silno duhovitu: Pisma starijeg đavla mlađem (Verbum, Split, 2006.) u kojem stariji đavao savjetuje mlađeg kako da uništi ljudsku dušu koja mu je povjerena. Knjiga je smiješna dok se ne prepoznaš: ja sam čitajući je odjednom prepoznala svoje probleme s prelaskom u drugu župu i privikavanjem na novu. Druga njegova knjiga je Velika rastava. Fantastična pripovijest o raju i paklu (Verbum, Split, 2011.) gdje govori o čistilištu i tome kako duše mogu otići u raj ako se odreknu grijeha koji ih veže uz neki porok i/ili neku muku, ali većina prikazanih duša to ne mogu napraviti. Čitam ja kako su duše zarobljene u oholosti, pohlepi, ljubomori, mržnji i čudim se kako su ljudi vezani za nešto što svi znamo da je loše kad dođe slikar koji razgovara sa svojim anđelom. Kad shvati da će, ako ode u raj, njegov rad biti zaboravljen, zaključi da mora još malo pričekati i napisati manifest. Nije se mogao odreći slave, a ja shvatim da bih i ja odbila anđela jer moram napisati još barem tri knjige i objasniti ljudima kako je to s kazalištem!
Zato mi je bilo neobično da taj isti Lewis, koji piše tako duhovno poticajno, u drami na pitanje zašto vjeruje i kada je spoznao Boga, ispriča kako je krenuo jedan dan na motorkotaču s bratom i dok su stigli on je shvatio da ima Isusa Krista. Kad mu Freud dobaci grijeh Crkve prema Galileu i odnos prema znanosti, Lewis odgovori: Ne može grijeh Crkve zanijekati Krista. To je točno, ali bilo bi možda važno reći da to i nije grijeh Crkve. Crkva je oduvijek osnivala sveučilišta, pa i ono na kojem se sada nalaze (Cambridge kao drugo englesko sveučilište, a osnovala je i prvo – Oxford!), svećenici su bili znanstvenici koju su ne samo pisali znanstvene knjige, istraživali i otkrivali prirodne zakone nego i bili pokretači nekih novih znanosti! Možda bi bilo važno reći da je priča oko Galilea malo drugačija od one koja se stalno spominje i koja nam je u drami samo tako lakonski dobačena kao krivnja. Papa je tražio da Galileo svoju teoriju naučava kao teoriju a ne Istinu dok je ne uspije dokazati. U to vrijeme Galileo nije mogao dokazati pa je Papa bio u pravu. Kasnije se teorija dokazala i prihvatila.
Takvi, vrlo konkretni, jasni i razumljivi argumenti, pišu u knjizi Thomasa E. Woodsa Kako je Katolička Crkva izgradila zapadnu civilizaciju (Teovizija, Zagreb, 2009.), knjizi Hilairea Belloca Stari i novi neprijatelji Katoličke Crkve (Naklada Benedikta, Zagreb, 2012.) i knjizi Karla Keatinga Što katolici doista vjeruju – 52 odgovora na uobičajena pogrešna shvaćanja o katoličkoj vjeri (Verbum, Split 2011.). Ove tri knjige svakako preporučujem jer vrlo pregledno i sažeto objašnjavaju većinu napada protiv vjere i Crkve, većinu zabluda i krivih interpretacija. Mogu biti korisne ako se slične rasprave dogode u vašim životima, ali ih preporučujem i za osobno čitanje i razmišljanje.
Naime, vrlina ove predstave je (osim kazališnog umijeća) da je mogući poticaj svakome tko gleda da razmisli o svojim argumentima i svojem odnosu s Bogom. Zašto vjerujem (kako bi to rekla jedna emisija na Katoličkom radiju koja ide subotom i u kojoj ljudi svjedoče o svojoj vjeri), kada sam ja susreo Boga, kako ja rješavam teška pitanja odnosa s Bogom i svijetom (poput patnje i nepravde), kako ja rješavam nesavršenost institucija i ljudi, pa i Crkve i svećenika… I ne zaboravimo da je njezina vrlina i, kako rekoh, otvaranje ozbiljne teme i ozbiljnog razgovara o Bogu na profesionalnoj kazališnoj sceni koja na taj način ne govori već gotovo stotinu godina. Budući da mi koji predstave gledamo imamo potrebu i za takvim temama i takvim pristupom, ja bih je najradije i treći put gledala. I zato je svesrdno preporučujem.