Iz medija, Novosti

Kritike o predstavi Tko je ovdje lud?

ADRESA NIJE VAŽNA – Mirjana Sačer Bobanac,  V tjednik

Živimo u vremenu kada mjesto stanovanja postaje sve manje važno. Povezani telefonima, mobitelima i internetom, pri upoznavanju češće izmjenjujemo e-mail adrese nego one poštanske, potiskujući mjesto stanovanja u drugi plan.

Živimo li, međutim, u Vrbovcu, samo četrdesetak kilometara udaljenom od Zagreba, teško da ćemo moći do kraja pogledati kazali- šnu predstavu u metropoli, jer posljednji vlak prema našem odredištu polazi u 22.42. Koliko god željeli i s ma kakvom lakoćom automobilom stizali do mjesta našeg interesa, bez osobnog prijevoznog sredstva u ovakvim se okolnostima adresa ipak pokazuje presudnim čimbenikom.

Kako bismo i mi mogli uživati u umjetničkim dosezima koji su dostupni građanima glavnog grada, u Vrbovcu djeluje Pučko otvoreno učilište, čiji djelatnici s puno ljubavi i mara organiziraju kulturni život grada, razvijajući kod mladih želju i potrebu za umjetnošću.
Posredstvom Učilišta vrbovčanima uspijevaju uživati u ponekom zalogaju s kulturne trpeze velegrada i upoznati se s relevantnim dostignućima  likovnog, glazbenog i kazališnog stvaralaštva.

U ponedjeljak, 18. veljače u dvorani POU-a okupilo se stotinjak ljubitelja kazališta, da bi pogledali predstavu „Tko je ovdje lud?“, D.R. Sandersona, u izvedbi kazališta Planet art iz Zagreba.

Pored nekoliko uloga u samoj predstavi u kojoj između ostaloga igra i pacijenta što umišlja da je Bog, Marko Torjanac, ujedno i ravnatelj kazališta, višestruko je angažiran i u nastanku predstave. Ne samo što je tekst adaptirao i režirao, već potpisuje i scenografiju. Odabirom čudesne Natalije Đorđević, koja mu je ravnopravna partnerica, vjerujem da je predstavi osigurao dugovječnost.

U tkivo predstave zaplete se poneka psovka ali u iskrenosti situacije nitko joj se ne smije, jer nije ni mišljena ni izgovorena radi nje same. Vodeći nas kroz šest različitih priča, njihova smiješnost nas često ostavlja bez daha. Smijeh koji jest ne oživotvoruje se kao uskličnik, nego iza sebe ostavlja i postavlja mnoštvo pitanja.

Nismo li se i sami ponekada upitali: „Zar je moguće da samo ja vidim kako stvari stoje? Nije li vjerojatnije da je većina bliža istini? Mora da sam ipak ja lud!“ Ne donosite ishitrene zaključke. Nema odgovora na to pitanje!

Izmjenjujući se u ulogama pacijenata i terapeuta, bolesnika i liječnika, njih dvoje oslikavaju prizore iz psihijatrijske klinike, slikaju život kakav jest, kakav bi mogao biti i kojeg smo često nesvjesni sudionici.

A Natalija? Poput odaliske plešući i igrajući svakim atomom svoga naizgled krhkog bića, svakim prstom vitkih ruku, da noge i ne spominjem, osvaja prostor prizorišta, navodeći one iz tame gledališta da s njom i njezinim liječnikom, supatnikom, pacijentom i dišu. Na kraju odlazimo iz dvorane i sami poput ribe hvatajući zrak, kako završava priča s početka predstave, dok nam utrobom vibriraju uspomene na neka gnijezda koja smo davno preletjeli.

A Marko? On je bog, koji na trenutak zaboravlja da to uistinu jest.

***

kritika-tko-je-ovdje-lud