Plemena u očima i ušima kritike

‘Plemena’ Planeta Art u EXIT-u – srednja struja brege dere
Janko Heidl – 30.05.2014.
‘Zašto u ovoj kući ne može proći nijedna sekunda bez drame?’ – ‘Zato što se volimo.’

U peteročlanoj britanskoj (Londonskoj?) obitelji roditelja intelektualaca i troje djece koja traže svoj put, uvijek je vrlo živo, osobito stoga što namćorasto ciničan tata Christopher (Marko Torjanac) inzistira na nekonvencionalnoj otvorenosti i kresanju (svoje verzije) istine u lice u svakoj prilici, smatrajući da je to ispravan način odgoja, da je riječ o vrijednostima koje valja usaditi potomcima kako bi stekli odgovarajući odnos prema nevaljalom životu i svijetu. Premda time izražava bunt protiv konvencija i stereotipa nakrivo postavljenog društva, Christopher je istodobno i licemjer jer, mada će ih saslušati, nije sklon uvažavanju tuđih mišljenja, argumenata i osjećaja, nego svojoj obitelji, svojem plemenu, klasično patrijarhalno nameće svoju duhovnu vlast i na neki ih način drži u strahu. Umjesto da učvrste osjećaje sigurnosti i samopouzdanja, djeca, otprilike dvadesetogodišnjaci, takvim su ih drilom izgubila.

Predstave kazališta Planet Art su, primijećeno je (Igor Ružić, tportal.hr), orijentirane na tzv. srednjestrujaške tekstove i istu takvu inscenaciju, no to nipošto ne treba shvatiti kao manu. Eventualni problem „srednjestrujašenja“ može biti u tome da se „sigurni“, „provjereni“ parametri koriste kao okvir ili izgovor za otaljavanje ili odrađivanje. Uostalom, kao i bilo koji drugi stil koji se može koristiti s nadahnućem ili tek kao maska. U načelno „klasično srednjestrujaški“ postavljenim „Plemenima“ – kostimi, scenografija, svjetlo, mizanscena, teatarski pseudorealizam, scenoslijed ne izlaze iz granica „obične preglednosti“ – odrađivanja nema ni u tragovima. Posrijedi je zdušno i strasno, s dubokim razumijevanjem režiran i odigran komad usredotočen na vrsnoću teksta britanske dramatičarke i redateljice Nine Raine.

Tekst (u prijevodu Marka Torjanca i Jasminke Pakušić) ne prikriva svoju „napisanost“ i konstruiranost, ne doima se „istrškom iz života“ (poput, primjerice, razmjerno slično fokusirane recentnije obiteljske drame oko kuhinjskog stola, &TD-ove „Mrzim istinu“ Olivera Frljića) no iznimnom točnošću i odlučnošću dubi i prodire u mnoge nijanse i slabo osvijetljene zakutke svakodnevnog ljudskog ponašanja, karaktera i odnosa, ljušteći slojeve i nastojeći raspetljati vrzino kolo silnica koje upravljaju ljudskim bićem, a koje onda tvore i društvo u kojem živi. Promatrajući jednu razmjerno netipičnu, ali ipak svakodnevnu, iz života, a i iz kazališnih, filmskih i književnih nam djela ipak razmjerno poznatu obitelj, Raine se pronicljivo bavi pitanjem potrage za identitetom, ne u onom suštinsko-filozofskom smislu, nego u dnevno-praktičnom, s kojim se, svjesno li nesvjesno, suočava većina ljudi. Tko sam ja? Koje je moje u svijetu, u društvu, u okolini, u obitelji? Koji je pravi, najbolji omjer individualnosti i kompromisa u nužnoj prilagodbi kolektivu i normama? Svatko se to katkad zapita, zar ne? A što je tek s onima koje mori kakav hendikep, kao što je primjerice gluhoća od koje pate sin Billy (Slaven Španović) i njegova draga Sylvia (Petra Kurtela) ili mucanje i javljanje „glasova u glavi“, koji muče sina Dana (ovom zgodom Matija Kačan, u alternaciji Janko Popović Volarić). Izbori i mogućnosti su oskudniji, a svijet se doista smanjuje.

Načinjući mnogošta, Raine ne nudi odgovore ni laka rješenja, predstava se čak ne doima ni dramski posve zaokruženom, nego jednostavno prekinutom u određenoj točki. No ne bilo gdje, nego na dobro izabranom mjestu, kad je već izrečeno i pokazano sve što je potrebno. Iako svršetak ni ne sluti na happy end – život uvijek rađa nove prepreke, a čovjek putem sazrijeva ili pomalo odustaje – „Plemena“ se u cjelini ne doimaju ni depresivno, niti poražavajuće, nego osnažuju, vjerojatno zbog iskrene i inteligentne suosjećajnosti te uzorite snage u suočavanju s problemima i priznavanju njihova postojanja te iskazivanjem namjere i volje da se njima bavi.

„Plemena“ međutim, nisu izrazito „djelo poruke“. Ona, poruka, misao, ideja, problematika, je u njegovoj srži, a najjači efekt predstave je onaj topline i zanimanja za čovjeka kojega odlikuju i vrline i mane, koji nije jednostavno, nego složeno stvorenje, koji može uzrokovati i generirati dobro i zlo, nenamjerno i namjerno. Ne rabeći izlizane sentimentalne sheme, postiže jak emocionalni učinak, osobito dirljivo pred kraj, u prizorima u kojima Sylviom ovlada smetenost.

Redom srčane glumačke izvedbe – uz spomenute, tu su još Slavica Knežević (u alternaciji s Jasnom Palić Picukarić) kao majka te Vanda Winter (u alternaciji s Lanom Gojak) kao kći Ruth – i odgovarajuće „neprimjetna“ režija Slavice Knežević urodili su predstavom koja podjednako osvaja provokativnošću i duševnošću.

Ovo posljednje dodatno je naglašeno promišljenom uporabom glazbenih brojeva, među kojima posebno upečatljivo, na izvanrednom razglasu, u emocionalno povišenom trenutku zaori blues-rock „Cry Baby“ Berta Bernsa i Jerryja Ragovoyja u izvedbi Janis Joplin i njezina Full Tilt Boogie Banda.

Slaven Španović za ulogu je Billyja nagrađen Nagradom hrvatskog glumišta 2013. za iznimno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina, a valja spomenuti da je izvornik „Tribes“, premijerno postavljen 2010. u londonskom Royal Court Theatru, a potom u njujorškom of-brodvejskom Barrow Street Theateru 2012. požnjeo same kritičarske hvalospjeve te osvojio ugledne nagrade: Drama Desk, New York Drama Critics Circle i Off-Broadway Alliance za najbolju predstavu 2012.
(Teatar EXIT, Zagreb, 11. svibnja 2014.)
http://www.ravnododna.com/plemena-planeta-art-u-exit-u-srednja-struja-brege-dere/#sthash.LkofT3SY.dpuf

***
UMIJEĆE SLUŠANJA
Kazalište Planet Art, Teatar Exit, Zagreb: Nina Raine, Plemena, red. Slavica Knežević
© Olivera Radović, KAZALIŠTE.hr, 21. travnja 2013.
Naziv predstave Plemena s pravom aludira na ono primitivno u ljudima što ih i danas često nagoni da se grupiraju, izoliraju i neprijateljski gledaju pripadnike drugih skupina. Ali isto tako podsjeća i na duh zajedništva, na odanost i vjernost, ljubav prema svojima, sve dok pripadnost nekom plemenu ne postane osnovna odrednica našeg identiteta i dok nas ne sputava da pripadamo i drugim plemenima, da ih prihvaćamo i uvažavamo. Ambivalentnost (ne)pripadanja i (ne)prihvaćanja osnovna je okosnica ove dirljive priče. Drama Plemena engleske spisateljice Nine Raine prošle godine osvojila je nekoliko najvažnijih svjetskih nagrada za najbolji dramski tekst. To svjetski aktualno djelo preveo je i adaptirao Marko Torjanac, a na scenu Teatra Exit postavila Slavica Knežević. Glumačka podjela uključuje i alternacije, pa se tako pored stalne postave koju čine Marko Torjanac, Slaven Španović i Petra Kurtela u ostalim ulogama izmjenjuju parovi glumaca i glumica.

Plemena problematiziraju brojna pitanja, a ne samo život osoba s invaliditetom i način na koji ih najbliža okolina prihvaća. To je i priča o ograničavajućim stereotipima, o posesivnoj ljubavi koja u svom ekstremnom vidu prelazi u sebičnost, to je i priča o roditeljima i djeci, priča ne samo o fizičkom nedostatku sluha, već i o onom mnogo važnijem – sluhu za tuđa osjećanja. U klasičnom dramskom redoslijedu događaja i u realističkoj scenografiji ispričana e priča sasvim obične obitelji u kojoj je sin Billy od rođenja gluh. Pokušavajući da se prilagode sinovljevim potrebama uzrokovanim njegovim hendikepom ostali članovi obitelji zapravo njega podređuju svojim potrebama. U želji da mu olakšaju život s hendikepom, oni taj isti hendikep ne prihvaćaju, poriču ga. Odbijaju naučiti znakovni jezik kako se „njihov sin ne bi razlikovao“ Uče ga govoriti, čitati s usana, odnosno slušati, ne uviđajući pritom da oni sami ne čuju njega, da su gluhi za njegove potrebe. Do preokreta dolazi kada Billy upozna djevojku iz gluhe obitelji koja također postupno ostaje bez sluha.

Glavni osporavatelj plemenskog principa u predstavi u isto vrijeme je i njihov zagovornik, objedinjen u liku oca obitelji, Cristophera. Trudeći se da ostane svoj, da pripadnost nekakvoj skupini ne ugrozi njegov identitet, nesvjesno će se začahuriti u vlastitom plemenu, čiji će poglavica postati on sam. Taj itekako složeni lik maestralno je iznio Marko Torjanac, dodajući mu i elemente humora i oštre crte satire. Torjanac je uspio svom liku dodati nove dimenzije, oživjeti ga na pozornici i približiti suvremenom gledatelju. Uz Slavena Španovića u ulozi Billyja, koji je bio više nego rječit u svojoj tišini, Torjančeva je uloga najbolji glumački doseg predstave. Zanimljivo je koliko je predstava koja tematizira gluhoću zapravo – bučna. To se u prvom redu odnosi na likove djece Ruth i Daniel (koje u ovoj izvedbi igraju Lana Gojak i Matija Kačan). Burni sukobi i izravno iznošenje frustracija znaju često frustrirati i publiku. No, te povišene frekvencije još su više pojačale kontrast spram svijeta tišine u kojem protagonist, Billy, živi i istaknule ograničenost jezika riječi.

Linearni fabularni raspored scena upotpunjen je projekcijama koje dobivaju funkciju titlova, i to ne samo kada je znakovni jezik kojim se glumci služe u pitanju, nego će povremeno prevoditi i skrivena razmišljanja likova. To je ujedno i najsmjeliji redateljski potez. Nositelj je predstave, kojem su i redateljski zahvati u potpunosti podređeni – dramski tekst. Kroz sliku jedne obitelji on zrcali i suvremeno društvo i daje bitan doprinos razumijevanju i prihvaćanju osoba s invaliditetom. Naravno, pravo će se prihvaćanje dogoditi kada jedna od uloga bude ona gluhe osobe, a da radnja tu činjenicu ne iskorištava za dramski zaplet ili kritiku društva ili edukaciju o osobama s invaliditetom. Dok ne dođe takvo doba, Plemena su nam potrebna.

***

 

Čuješ li me? – predstava o (ne)mogućnostima komunikacije i (ne)prihvaćanju različitosti – Zabok, Novosti i najave

Predstava simboličnoga naslova Plemena, premijerno izvedena u Zagrebu 17. travnja 2013. godine, gostovala je u Zaboku 22. listopada s početkom u 19.30 sati u Multimedijalnoj dvorani u sklopu manifestacije „Dani Ksavera Šandora Gjalskog“. Predstava je izvedena u suradnji kazališta Planet Art i Teatra Exit pod redateljskom palicom Slavice Knežević, a nastala je na istoimenoj višestruko nagrađivanoj drami britanske spisateljice Nine Raine.

Riječ je o jednoj (pomalo) disfunkcionalnoj obitelji čiji su članovi otac Christopher (Marko Torjanac), majka Beth (Jasna Palić Picukarić), kći Ruth (Vanda Winter), sinovi Daniel (Matija Kačan) i Billy (Slaven Španović) te Billyjeva djevojka Sylvia (Petra Kurtela). Početna scena prikazuje okupljanje obitelji na zajedničkoj večeri koja slojevito otkriva karakterne osobine dramskih osoba, ali i postavlja pitanja razumijevanja jezika onoga Drugoga. Otac Christopher u sjajnoj interpretaciji Marka Torjanca bivši je sveučilišni profesor čiji je prepoznatljiv govorni kôd korištenje ironije i svađalačko-raspravljački ton. Beth pokušava smiriti obiteljske napetosti i situacije prihvaćajući suprugovu sugestiju čak i oblačenja kimona za dolazak gošće.

Daniel u vrlo intrigantnoj ulozi Matije Kačana nikako ne može naći zajednički jezik sa sestrom Ruth što njihov odnos čini labilnim, čemu pridonosi i činjenica da su se oboje nakon propalih ljubavnih veza vratili u roditeljski dom. No, bit problema o kojima progovara ova predstava dublji je i kompleksniji. Naime, dolazak gluhog sina Billyja postupno i s nevjerojatnim glumačkim preobrazbama razotkriva temeljne probleme pojedinca, obitelji, zajednice, zatim i svijeta. Billy ne zna znakovni jezik gluhih, ali naučen je čitati s usana, otac nije naučio jezik gluhih, ali paradoksalno se opušta učeći kineski, majka nije naučila jezik gluhih, ali počinje pisati svoj prvi kriminalistički roman, sestra je operna pjevačica te progovara jezikom glazbe, ali ne i gluhih, a brat Daniel, vezan uz Billyja, pokušava u tom sukobu različitih jezičnih i govornih kodova napisati diplomski rad iz lingvistike.

U središtu su mogućnosti, odnosno nemogućnosti jezika, odnosno razumijevanja i prihvaćanja Drugoga što će se potpuno otkriti dolaskom Billyjeve djevojke Sylvije na zajedničku večeru. Sylvia je djevojka rođena u gluhoj obitelji koja postepeno gubi sluh i uči Billyja znakovnom jeziku. Prvi je problem nemogućnost prihvaćanja Sylvije u obitelj koja funkcionira po vlastitim pravilima (kaotična pravila postaju red u sustavu!) i pokušava uvesti svoje učeći Billyja znakovnom jeziku što obitelj, na čelu s ocem, drži potpuno suprotnim od svojih uvjerenja. Drugi je problem odnos obitelji prema Billyju koja nije osvijestila da njezini članovi zapravo ne čuju. Hendikep se proširuje od fizičkoga (Billy, Sylvia) do psihičkoga (obitelj, svijet), a taj hendikep podrazumijeva nemogućnost shvaćanja Drugoga i prihvaćanja njegovih vrijednosnih sustava. Plemena se odnose na zajednice – obitelj, gluhonijemu zajednicu ili bilo kakvu drugu koja funkcionira po vlastitim pravilima, sustavima vrijednosti ili prihvaćenim obrascima ponašanja, a svako zadiranje ili pokušaji mijenjanja toga reda dovode do nestabilnosti i raspada zajedničkoga.

Za Billyja to znači odrastanje u obitelji koja govori i čuje, ali ne prihvaća učenje znakovnoga jezika jer taj princip drži diskriminirajućim i shvaća ga kao oblikovanje manjine, različitoga Drugoga, dok za Sylviju to znači uronjavanje u svoje pleme-obitelj koje je potaknuto postupnim gubljenjem sluha – šumovima u ušima koji izluđuju. Billy se izvrsno snalazi u vanjskoj zajednici, postaje tumač čitanja s usana na suđenjima, dok Daniel nikako ne može pronaći posao, a Ruth se ne uspijeva realizirati u pjevanju. Nevjerojatna je glumačka preobrazba mijenjanja osobnosti dramskih osoba tijekom predstave – Christopher od sarkastičnoga i ironičnoga oca, željnoga rasprava i uvjeravanja drugih u svoj vrijednosti sustav, na kraju potaje skrušeniji i pomirljiviji, majka se emocionalno raspada, kao i sestra koja uviđa i osvješćuje da nije uspjela, a Daniel čini najveću preobrazbu. Nakon Billyjeva odlaska od obitelji, vratilo mu se mucanje iz djetinjstva i halucinacije su postale sve češće, što simbolizira nemogućnost tečnoga izricanja govora – lomljenje jezika i psihe. Billyjeva i Sylvijina zajednica isto tako puca nakon izdajničkoga Danielova poljupca ne ljubavi, nego sebičnih potreba, ali i zbog nemogućnosti prihvaćanja potpune gluhoće. Billy se na kraju vraća obitelji, zajednici, plemenu, na kraju krajeva je li istinska sreća pojedinca zaista moguća bez pripadanja Drugome i osjećaja bliskosti? No, i pleme se promijenilo – kroz pukotinu zatvorene i čvrste zajednice ipak su ušle emocije – ljubav, shvaćanje, razumijevanje, sreća, polako oporavljanje od traumi simbolički iskazane znakovnim jezikom ljubavi.

Ova predstava nikoga u publici nije ostavila ravnodušnim. Sjajne glumačke izvedbe, predvođene izvrsnim i dojmljivim Slavenom Španovićem kao Billyjem i nevjerojatnim gradacijskim glasovnim preobrazbama Petre Kurtele kao Sylvije i Matije Kačana kao Daniela, jednostavna scenografija, koju također potpisuje Slavica Knežević, i postupno razotkrivanje problema u pravcu pojedinac – obitelj – zajednice – svijet svrstavaju ovu predstavu u iznimna kazališna ostvarenja.

 

***

kritike-plemena2 kritike-plemena3 kritike-plemena1kritike-plemena4 kritike-plemena5 kritike-plemena6