Intervju s Markom Torjancem za P-portal

Marko Torjanac: Neovisna scena čuva prostor demokracije u kulturi

Kazalište Planet art jedno je od najuspješnijih istovremeno profesionalnih, neovisnih i putujućih kazališta dramskog profila. U proteklom desetljeću publika je širom Hrvatske, ali i u inozemstvu, uživala u kazalištu zasnovanom na drami i komediji uvijek sa suvremenim, aktualnim, problemskim tekstovima. Umjetnički ravnatelj Planet Arta Marko Torjanac, redatelj i glumac, često i prevodi i adaptira tekstove za svoje predstave. Odabirom najizvođenijih suvremenih tekstova, Planet Art tako nam je donio drame Velika zvjerka, Sumnja, U posjetu kod gospodina Greena, Zečja rupa, Plemena (u suradnji s Teatrom Exit) i Posljednja Freudova seansa, ali i zabavne Stilske vježbe, Prekide, Tko je ovdje lud i Ritinu školu.

U razgovoru za P-portal Marko Torjanac govori o problemima neovisne scene, svom radu i vođenju kazališta, odnosu medija prema neovisnoj kulturnoj sceni, kao i o nadležnom ministarstvu kulture.

Kazalište Planet Art postoji više od jedne decenije. Šta biste izdvojili kao najveći uspjeh u tom periodu?

Najveći uspjeh je što smo opstali već više od deset godina zadržavajući interes publike i javnosti. To dugujemo biranju aktualnih društvenih tema i realizaciji predstava s kreativnim suradnicima. Svima im zahvaljujem, kao i publici koja je prepoznala i prati ono što Planet Art nudi.

Ne odustajete od dramskog kazališta. Ne bojite se drame?

Ne. Kvalitetna drama jednako je zanimljiva i kao kvalitetna komedija. U Hrvatskoj koja je intelektualno sve neambicioznija sredina, stalno se borimo s predrasudama o drami. Dobra drama uvijek je komunikativna, tiče nas se, i  uglavnom obiluje humorom, ali ne „prvoloptaškim“. Drama ne mora biti dosadna, duga, hermetična i iscrpljujuća. Naši mediji pak, zainteresiraniji su za kazališne senzacije, a ne za problemske društvene, prisutne teme koje donose sraz ideja kao što je to naprimjer u našoj Posljednoj Freudovoj seansi. Ipak, interes publike postoji. Zamislite koliki bi tek bio kad bi se takve, nazovi zahtijevnije teme, medijski afirmirale.

Sami vodite kazalište, birate tekstove, prevodite ih, režirate i glumite. Šta ste dobili time što ste se angažirali na svim ovim poljima, a šta možda izgubili?

Dobio sam, uz iskustvo u svim tim poslovima, mogućnost da se brzo prebacujem s jedne zadaće na drugu – od fizičkih poslova do glume i da mogu relativno brzo donositi mnoge odluke. To je vrijedno, jer sam time dobio neovisnost, pa tako i mogućnost da postavim pozitivne standarde ponašanja, što je zalog i kvalitete i života predstave. Izgubio sam, ako smijem govoriti o gubitku, sudjelovanje u nekim većim, možda klasičnijim budžetnim projektima, pa sam tako morao odbiti par glumačkih i režijskih ponuda. Ali u budućnosti ih ne odbacujem kao mogućnost.

Posljednja Freudova seansa

PlanetArt_Freud_4U 2016. godini Planet art u Zagrebu i na gostovanjima Freudova posljednja seansa, Stilske vježbe, Ritina škola, Plemena. Najnovija Posljednja Freudova seansa donosi dijalog između ostarjelog Sigmunda Freuda (Torjanac) i mladog pisca Clivea S. Lewisa, autora Kronika iz Narnije (Dijak). U neminovnom sukobu dva velika uma i svjetonazora, Freud zastupa poziciju znanosti dok je Lewis nepokolebljiv u svojoj vjeri. Na samom početku Drugog svjetskog rata, 1939. godine, u doba straha, mržnje i zla, pitanja o postojanju Boga bit će okosnica ovog susreta ispunjenog filozofskim, dramatičnim, ali i duhovitim replikama.

 

Kako biste ocijenili stanje neovisne scene danas?

Teško i nerazvojno. Ostavljena je u istim, dapače i manjim financijskim i planskim gabaritima kakva je već godinama, umjesto da se razvija kao u svim zapadnim i istočnim europskim kulturnim praksama. Odsutnost političke volje da se riješi financiranje i logistika neovisne scene te joj se omogući procvat pokazuje nepoznavanje materije. Pametnom reformom ne bi došla u pitanje radna mjesta u institucijama, ali neovisna scena bi se već i malim sredstvima financijski osnažila. To je posebno važno jer je ona jedini prostor za gotovo sve mlade umjetnike od kojih se tek par posto uspije zaposliti u institucijama, a to će biti sve rjeđa praksa. Češka je potrebne poteze napravila još ’91. kada je preusmjerila dio sredstava u neovisnu scenu. U Hrvatskim okvirima i 10 posto bi bilo iznimno značajno. Rezultat tog poteza čeških vlasti je da Prag, koji ima 1,2 milijuna stanovnika (dakle, samo malo više od Zagreba) danas ima 150 kazališta, a svake večeri je na programu bar 80 predstava.

Šta čini neovisnu scenu, zapravo?

Neovisno kazalište je u prvom redu neovisno u smislu upravljačke tj. odlučivačke strukture, što je direktno povezano sa sadržajem koje može ponuditi i slobodom govora. Drugim riječima – profil, teme, sadržaj, uvjete rada ne diktira osnivač kao npr. grad, županija, država kojima upravlja politika. Na taj način neovisna scena čuva demokratski prostor u kulturi tj. neovisnost izražavanja. O nekim važnim temama prvi je progovorio upravo Planet Art kao i neka druga neovisna kazališta. A tek onda javna. Neovisno kazalište upravo pomaže javnom da bude budno i prisutno, jer je konkurencija u smislu kvalitetnog repertoara i kvalitetne realizacije dobrodošla! Kao drugo, neovisno kazalište je inovativno u organizacijskom i produkcijskom smislu, pa javne ustanove često te moduse kopiraju. (Moje jesu, po vlastitim priznanjima i uz zahvalu nekih ravnatelja!) I neka! Dapače. Drago mi je.

Meduliceva_4Stilske vježbe fenomen su svjetskih razmjera. Planet Art preuzeo ih je 2007. godine od kazališta ITD. U međuvremenu ih je Planet Art, 2008. godine, uveo i u Guinessovu knjigu rekorda kao „najdugovječniju predstavu na svijetu s istom glumačkom postavom“. Lela Margitić i Pero Kvrgić mjesečno odigraju i do 10 izvedbi ove adaptacije najpoznatijeg djela Raymonda Queneaua, redovito gostujući u brojnim gradovima.

 

S kojim problemima se suočava neovisna scena?

Zagovornici postojećeg, zastarjelog kazališnog sustava koji ne žele promjene često neovisnu scenu nastoje diskreditirati dovodeći u pitanje njezinu neovisnost dok god je subvencionirana od države i ponegdje lokalne samouprave. No, ono što treba znati jest da kulturna scena u ovako maloj zemlji, s malim tržištem, mora biti subvencionirana, jer inače ne bi mogla uopće postojati. Time bi se sva neovisnost urušila, pa i ona javnih kazališta. Također vlada zbrka u pojmovima kada se neovisna scena poistovjećuje s komercijalnom scenom i kada se od nje očekuje finacijska samoodrživost. Uvjet financiranja bilo kojeg projekta u kulturi (pa tako i neovisnog i javnog kazališta ravnopravno) jest da projekt bude prepoznat kao „javna potreba u kulturi“ zbog dokazane kvalitete sadržaja koji nudi i s time u skladu se financira. Mnoga neovisna kazališta, pa tako i Planet Art, godinama obogaćuju zagrebačku i hrvatsku kazališnu ponudu i nude kvalitetne sadržaje koje nitko drugi, pa ni institucije, nije ponudio. Dapače, mnoga od tih kazališta, kao Planet Art, jesu dramska kazališta i upravo kao takva su prepoznata od publike što ih je i učinilo javnom potrebom u kulturi. Dakle, neovisno kazalište kao što je Planet Art nije komercijalno i nema razloga da ga se tako tretira. U procjeni kvalitete, a time i potrebe u kulturi, ne bi trebala biti važna vijeća koja su podložna raznim interesnim i političkim utjecajima, već bi trebali biti uspostavljeni precizni stručni kriteriji i evaluacije na temelju kojih se preojekti procjenjuju i odobravaju.

Često se prigovara da neovisna kazališta troše proračun, pa kao takvi trebaju biti i maknuti s proračuna?

Treba reći da Planet Art na jednu subvencioniranu kunu vrati deset izvodeći preko sto izvedbi godišnje, zapošljavajući do pedeset suradnika i održavajući cijelo poslovanje kazališta. Samo poreza uplatimo više nego što dobijemo subvencija. Dakle, o neovisnim kazalištima se ne može govoriti, to jest notorna je laž kad se o njima govori kao o „sisačima proračuna“ i uhljebima. Sredstva uložena u neovisni projekt višestruko se vrate stvarajući kvalitetan program i zapošljavajući umjetničke i neumjetničke struke. Neovisna scena je trenutno jedina razvojna grana u području kulture, no politike koja bi to sprovela u stvarnost, nažalost, nema.

Koji su rezultati koje postiže Planet Art?

Rezultati su nevjerojatni u odnosu na uložena sredstva. Godišnje izvedemo između 110 i 140 predstava, jedan premijerni naslov i 3-4 reprizna za 0,3% sredstava koje za isti program dobiva neka javna institucija. Ne zagovaram izjednačavanje, ali zagovaram racionalizaciju koja bi jedan manji dio sredstva preusmjerila u neovisnu scenu, jer je još do prije par godina neovisna kazališna scena proizvodila preko 50% kazališnog programa za svega 2% od ukupnih sredstava za kazalište. To govori koliko je neovisna scena kreativna i financijski racionalnija.

Marko Torjanac rođen je u Zagrebu 1967. godine. Diplomirao je glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu 1990. Do danas je odigrao više od 50 uloga u kazalištu i u drugim medijima za što je više puta nagrađivan i nominiran. Godine 2001. osniva kazalište Planet Art čiji je umjetnički i izvršni ravnatelj i producent te za koje prevodi tekstove, režira i glumi.
Uz kazalište za odrasle, pokretač je i voditelj Edukativnog kazališta za djecu i mlade za koje piše tekstove i režira. Pokrenuo je Stand up comedy radionice, bio je urednik časopisa Hrvatsko glumište i  scenarist i autor nekoliko televizijskih emisija.

Dakle, usprkos tim teškoćama, predstave su posjećene, umjetnički visoko ocijenjene, višestruko nagrađivane, s važnim temama koje su uvijek imale odjeka u društvu, u kulturnoj i široj javnosti, pa to stvori taj ojećaj zadovoljstva zbog kojeg kažeš „OK, još ovu godinu“.

Ima li nade za razvoj neovisne scene, mogu li se dogoditi ikakve reforme koje će stabilizirati stanje?

Subvencije ne podupiru nove projekte niti omogućavaju rast dokazanim projektima što bi značilo više kvalitetnog programa i zapošljavanja za što bismo mi stvarali još veću novu vrijednost. No uopće, ni na kojoj razini, niti kao plan niti strategija, ne postoji ozbiljno promišljanje razvoja neovisne scene, pa tako niti uvođenje detaljnih profesionalnih evaluacija koje bi dokinule proizvoljan odabir projekata i dodjele sredstava. Nažalost, demokratizacija i transpartentnost kulturnog prostora našim elitama nisu u interesu, pa je teško od promjena išta očekivati. Do promjena koje su nužne će doći, ali tada nećemo moći sami mnogo utjecati na njih i to će pogoditi sve. Velik dio neovisih kazališta je to već osjetio i prestao raditi ili znatno smanjio produkciju. Na kraju svega, uslijedit će i ukidanje institucija.

Kakva je situacija s vašim kazalištem, imali ste prostor za rad iz kojeg ste izašli?

Teška i neobećavajuća dok god ne postoji politička volje da se uvede reda, ozbiljne evaluacije i uopće ozbiljno pristupi strategiji i razvoju. Što se tiče prostora za izvođenje predstava jedna od rijetkih pozitivnih stvari je što Gradski ured za kulturu Grada Zagreba subvencionira visoke troškove gradskih dvorana. To je primjer kakva bi suradnja trebala biti na svim razinama i u svim segmentima.

U proteklih deset godina Planet Art osvojio je brojne nagrade u Hrvatskoj i inozemstvu: nagrada hrvatskog glumišta, osam nagrada na Festivalu glumca u Vinkovcima, nagrade HDDU-a, Dana Satire, Festivala Zlatni lav, nagrada Judita na Splitskom ljetu. Od međunarodnih nagrada tu su Kulturepreiss Europe, Joakimov prsten na JoakimInterfestu u Kragujevcu, nagrada na Festivalu mladog kazališta u Banja Luci. Ostale nagrade stigle su s Murtera, na festivalu Murtalije, više nagrada na festivalu Zlatna Murva/Pod Murvom u Skradinu kao i dva Osmijeha Biokova s Makarskog kulturnog ljeta.

Glumci Planet Arta koji su oživjeli njegove predstave su: Nancy Abdel Sakhi, Amar Bukvić, Zrinka Cvitešić, Franjo Dijak, Luka Dragić, Natalija Đorđević, Lana Gojak, Anastasija Jankovska, Nataša Janjić, Slavko Juraga, Filip Juričić, Matija Kačan, Slavica Knežević, Filip Križan, Robert Kurbaša, Petra KurtelaPero Kvrgić, Lela Margitić, Jasna Palić, Janko Popović Volarić, Maja Posavec, Slaven Španović, Marko Torjanac i Vanda Winter.

Usprkos svemu ovome, osvajate brojne nagrade. Krajem prošle godine ste pridružili i jednu sa Joakimfesta iz Srbije. Ovo gostovanje, nažalost, nije mnogo popraćeno u medijima, a predstavlja lijep primjer kulturne suradnje. Kakav je inače odnos medija prema neovisnoj kulturnoj sceni?

Loš. Mainstream mediji prate rad tek nekoliko osoba. One su uglavnom povezane uz političke opcije ili podrške i uglavnom to diktira pojavljivanje i pisanje o kazalištu, premijerama, izložbama i drugim događanjima u medijima. U početku, prvih par godina, mediji su nas jako dobro pratili. Zadnjih nekoliko godina, kao i mnogi drugi, žrtve smo toga što nemamo neko interesno zaleđe i pripadanje. Dakle, i tu smo bolno neovisni.

Izvor: http://www.p-portal.net/marko-torjanac-neovisna-scena-cuva-prostor-demokracije-u-kulturi/