Kazalište Planet Art

• Naslovnica
• Predstave
• O Planet Artu
• Raspored predstava
• Rezervacija ulaznica
• Iz tiska
• Kontakti
• Edukaz
• Monografija - Stilske vježbe 40 godina

Nakon uspjeha tvog komada Žaba, je li se što promijenilo u tvojoj karijeri?

Ne, nakon Žabe – tmina, čista.

Znači da u Hrvatskoj nakon uspješne drame i dobrih kritika ne znači da se ubrzo ponovno nešto novo može realizirati?

Mislim da se može. Sad, koliko brzo … Smatram da u Hrvatskoj ima premalo kazališta i s obzirom na tu činjenicu pitanje je koliko brzo se nešto može realizirati. Stigao sam napisati novi tekst, međutim moj je problem što nikad nisam samog sebe doživljavao prvenstveno kao pisca, nego kao nekog tko se bavi kazalištem, a ako sebe doživljavate na taj način, onda radite stvari koje vam po nekoj logici stižu pa ste u jednoj prilici dramaturg, nešto radite na televiziji, nešto na radiju. Uz to to sam stalno zaposlen u kazalištu Gavella pa imam i ovdje zaduženja, tako baš i nemam vremena za pisanje. S druge strane, ima kolega koji sjede doma i pišu pa drukčije mogu organizirati svoje vrijeme.

Kažeš da se ne doživljavaš piscem, no pustimo skromnost i hajdemo o tebi pričati kao o piscu.

Prvo, čini mi se da je ova razlika među žanrovima dosta zanimljiva jer u Hrvatskoj kad kažeš da si pisac onda se obično misli na pisce koji pišu prozu, romane, zbirke pripovjedaka. Zatim postoje postoje pjesnici, a tek na kraju dolaze pisci koji pišu drame, no s njima, kako mi se čini, ne znamo što bismo, iako je hrvatska drama zadnjih godina itekako vitalna. Osobno se na svoj status ne žalim. Nemam nikakvog problema s nalaženjem posla, međutim kad bih samo pisao, samo proizvodio drame, mislim da bih itekako imao problema, što opet najviše pripisujem činjenici da cijela Hrvatska ima deset kazališta, a u tih deset kazališta nema prostora za broj praizvedbi koji bi bio dovoljan da se od toga može živjeti. Znamo da ljudi koji žive od pisanja drame, a tu se uvijek spominje Miro Gavran, ima najviše izvedbi ima vani. Jedino se tako može živjeti od drame.

Nedavno sam razgovarao s jednim piscem iz Njemačke, koji me pitao može li se u Hrvatskoj živjeti od pisanja. Rekao sam mu da može, ali ne od pisanja isključivo drame, nego od pisanja i za radio, televiziju, prevođenja, dramatiziranja, već kako tko, tek se tada može živjeti od pisanja. Njemu je to bilo jako čudno jer se on, da tako kažem, specijalizirao samo za pisanje drame. 

Na moje pitanje može li živjeti samo od toga, odgovorio je potvrdno. Pitam ga zatim koliko drama treba napisati godišnje, očekujući da ću čuti neki velik, a on je rekao jednu do dvije godišnje. Shvatio sam da je to zapravo normalno za takvo tržište jer on s jednom do dvije drame godišnje ima sedam do osam premijera, a sve to uz veće honorare nego što su ovdje, naravno da mu je to dovoljno da bi mogao živjeti od toga. Kod nas, nažalost, nije tako.

Znači, da bi se poboljšao status dramskog pisca u Hrvatskoj, morali bismo imati više kazališta i bolje honorare.

Bolji honorari su uvijek zahtjev. Osobno mislim da novca u kulturi ima dovoljno, no vrli često je začudno raspoređen. A jesu li honorari za tekstove dovoljno veliki … Ja sam radio i na Zapadu, ali i u postkomunističkim zemljama. Mi smo trenutačno, kako mi se čini, negdje između. Naši se honorari naravno ne mogu mjeriti s honorarima u Švedskoj, Njemačkoj, Austriji, ali čini mi se da za Slovencima ne zaostajemo puno. Naravno, govorim iz svog iskustva, koje nije preveliko, ali ipak postoji. Mislim da Poljaci i Mađari, primjerice, imaju i manje honorare od nas. Dakle, trebalo bi u obzir uzeti i standard, prosječnu plaću.

Uvijek je lako reći da nemamo dovoljno velike honorare. Naravno, da bi bilo lijepo dobiti za tekst 100 tisuća kuna pa onda na miru pisati dalje. S druge strane, kad vidimo kakve smiješne honorare dobivaju neki prozni pisci, koji pišu knjige, a pisanje romana traži vrijeme, iz te perspektive honorari za dramske tekstove i nisu toliko loši. Nisu loši ni u odnosu na poeziju, gdje se pjesme plaćaju po stihu.

I koliko se dobije po stihu?

Ne sjećam se točno, ali znam da sam žalio što mi pjesme nisu malo duže.

Vratimo se sad na Žabu. Što te potaknulo na temu kojom se bavi Žaba? Koliko si imao godina kad je počeo rat?

Kad je rat počeo, imao sam 15 godina. Iskoristio bih priliku da kažem da su se kod Žabe svi su se zalijepili za taj poslijeratni kontekst, za lik ratnog veterana. Mislim čak da Žaba ne bi tako dobro prolazila da nije dobila taj nazivnik. To je drama o poslijeratnom vremenu, koje svi mi skupa živimo, ali definitivno nije samo tekst o čovjeku koji boluje od PTSP-a, nego je to tekst o ljudima koji se ne razumiju, a koji se pokušavaju razumjeti. Taj ratni moment samo je jedan od momenata koji su, po meni, jednakopravni u tekstu.

Bilo je komentara i pitanja zašto drama ima sretan svršetak, iako ja mislim da je taj sretan svršetak upitan, jer svi znamo koliki je broj samoubojstava kod ratnih veterana, ljudi koji boluju od PTSP-a, pa odakle sad nešto što se u stvarnosti ne događa. Kao prvo, mislim da se u tekst može i mora dogoditi nešto što se u stvarnosti ne događa, a kao drugo, to jednostavno nije tekst koji se želi baviti samo time. Jednostavno mi je bilo bilo nužno potrebno neko svjetlo na kraju.

Sjajno je da predstava ima sretan svršetak jer Hrvatskoj uistinu nedostaju sretni svršetci, želimo da postoji nada na kraju priče, da priča ne bude zaokružena negativom koja je, eto, prisutna u svim segmentima našeg društva.
A ostali likovi, jesu li oni nastali prema nekim stvarnim likovima?

Jesu. U svim mojim tekstovima stvarnost je jako prisutna. U predstavi se govori realističnim jezikom, likovi su ljudi poput nas, situacije su svakodnevne. Moram reći da ja drukčije tekstove zasad ni ne znam pisati. Normalno mi je da pišem o stvarima koje vidim i o ljudima kakve oko sebe srećem, i nemam potrebu za nečim izvan toga.
Pokazalo se da glumci to jako vole tumačiti i to mi je možda glavni razlog da nastavim tako pisati jer za kazalište radim ponajviše zato što volim raditi s ljudima.

Osim glumaca, i publika voli realistične likove, one s kojima se može identificirati, prepoznati sebe i svoju situaciju u onome što čuje i vidi, pa vjerujem da je i to jedan od razloga uspjeha Žabe. Očekujemo od tebe još takvih tekstova. Radiš li na čemu trenutačno?

Predao sam tekst u kazalište Trešnja, riječ je dječjem mjuziklu. Trebala bi režirati Dora Ruždjak, songove bi skladao Dinko Apelt, no vidjet ćemo što će sa svime time biti. Radio sam nešto za Hrvatski radio, nešto za BBC, nešto za televiziju, sto, naravno, radim i kao dramaturg u Gavelli na Snu ivanjske noći, s Aleksandrom Popovskim. Ali novi dramski tekst još nemam u pripremi, što ne znači da nemam ideja i tema.

Kažeš da si radio za BBC. Koliko je težak put hrvatskom piscu prema van?

Mislim da je dosta težak, iako ja samom sebi mogu prigovoriti potpunu inerciju jer nisam za sebe napravio apsolutno ništa da bi dospio van. I ovdje slabo radim za sebe sama, a prema van još manje. Što se tiče BBC-a, oni su zvali mene, i to su me zvali ljudi s Hrvatskog radija. Mislim da je piscima koji pišu na malom jeziku itekako teško probiti se vani i da je nevjerojatna prednost biti njemački ili engleski pisac jer si samim tim i svjetski pisac. Ali, kad je samo drama u pitanju, i to suvremeni tekstovi, kad je u pitanju kvaliteta, tu ne zaostajemo za stranim tekstovima. Samo smo mali pa s tim i jadni i isfrustrirani.

Treba pokušavati. Ima određenih uspjeha, kao npr. uspjeh Tene Štivičić u Londonu, zatim Ivane Sajko, koja je dospjela do stranih pozornica, a zna se vani izvesti i koji Matišić, i koji Vidić, i koji Šovagović, i naravno neizbježni Gavran. Znači, nešto se događa, ali bojim se da nekog stvarnog zamaha nema. Ponekad, kad se dogodi da je neka mala nacija zanimljiva, kao što se dogodilo Litvi, onda je to nešto što zahtjeva stvaranje brenda na nivou države, odnosno zamaha. 

I za kraj, je li te iznenadio uspjeh Žabe?

Nisam ga očekivao. Prvo je taj tekst dobio Nagradu "Marin Držić", to je bila prva dobra reakcija. Kad sam ga nosio na natječaj, čak sam pomislio da ga uopće ne odnesem jer mi se činilo da nije baš dobar. Nakon što je dobio nagradu, temeljito sam ga preradio, tako da tu drugu verziju teksta smatram tekstom. Potpuno stojim iza tog teksta, ali mislim da uspjeh ovisi o milijun drugih stvari i uopće si ne želim laskati ni davati sve kredite.
To je jedini dobar i zdrav stav.

Pravi je uspjeh ako ti je gušt baviti se poslom koji voliš.