Kazalište Planet Art

• Naslovnica
• Predstave
• O Planet Artu
• Raspored predstava
• Rezervacija ulaznica
• Iz tiska
• Kontakti
• Edukaz
• Monografija - Stilske vježbe 40 godina

Mogao bih vam sad pričati na dva načina, o tome što je to značilo u životima svih nas i o tome kao o predstavi, jer ipak je predstava to zbog čega danas razgovaramo o svemu. Trebao bih biti skroman i ne govoriti o sebi, nego o predstavi, a opet predstava je dio nas, koji smo je radili, kako to već biva, u nju smo unijeli maksimum sebe. Kako sam ja na neki način inicirao cijelu tu priču, možda je najbolje da vam ispričam kako je sve počelo.

Bio je nekad jedan bračni par mladih glumaca, na nesreću oboje su umrli. Ona se zvala Jagoda Antunac, a on se zvao Macko Katić. Zajedno su studirali na akademiji. Ja sam bio malo mlađi od njih po studiju, iako ne po godinama, a oni su bili jedan krasan bračni par veseljaka, mladi glumci, diplomirali su, i tako smo jednom prigodom poslije neke predstave ostali sjediti u buffetu u kazalištu, da bismo na kraju završili kod njih doma. Jagoda je odnekud izvukla jednu malu knjižicu. Bio je to srpski prijevod Queneauovih Stilskih vježbi. Pitala je da li je netko čuo za to i onda nam je pročitala dio. Počela je čitati, a onda je Macko rekao: "Daj to meni." Stali su si međusobno otimati knjigu i čitali dijelove naglas. Mi smo se smijali. U svemu tome najviše mi je ostalo u sjećanju kako se njih dvoje otimalo tko će ispričati koji vic.

Završilo je tako da sam ja otišao i kupio knjižicu te pomislio kako bi se mogla napraviti predstava o tome kako jedan bračni par u društvu prepričava neki događaj. Premda je tekst bio dobro preveden, s puno osjećaja za sleng, za sve ono što je Queneau propitivao u svim dramskom tekstu, ipak sam zaključio da bi bilo dobro lokalizirati priču, maknuti je iz Pariza i autobusa S te preseliti u Zagreb, a to je zapravo značilo novi prijevod. Našao sam se s kolegom s faksa Tonkom Maroevićem, koji je tada bio na drugoj ili trećoj godini. On je bio od pjesničke vrste, a ja od kazališne, obojica smo znali francuski, koliko se već nauči u školi za osam godina, s tim što je Tonko bio čovjek jezika i puno se bolje se snalazio u hrvatskoj jezičnoj tradiciji, dok sam ja bio za taj trivijalni jezik, koji me sam po sebi uvijek više zanimalo, a i zbog interesa prema filmu. Sjeli smo zajedno u mojoj studentskoj sobici i mjesec dana prevodili i valjali se od smijeha.

Tonko se znao zaletjeti i pasti na krevet na leđa od smijeha zbog onoga što bismo izmislili. Podjela je bila otprilike ovakva: ja sam radio sve ono što je spadalo u svakodnevicu i žargon, dok je Tonko prevodio razne aleksandrince, odnosno filozofske tekstove. Sve ono što je bila poezija, prevodio je Tonko. Sve ono što je bila proza, snalazio sam se ja. Jasno, nismo prevodili cijeli tekst, već samo one dijelove koji su mi trebali za predstavu. I tako smo nakraju došli do prijevoda s kojim sam, uključujući neke stvari koje sam sâm umetnuo, bio zadovoljan. Zatim sam otišao Jagodi i Macku te im ponudio da glume u tom komadu.

U to sam vrijeme još uvijek bio početnik, na Akademiji, dok su oni netom bili diplomirali, bili su mladi su glumci pred kojima je bio život. Stoga im, kako se kaže, ne treba zamjeriti. Jagoda je rekla da će razmisliti, a upravo je bila dobila ulogu Petrunjele u Dubrovniku na festivalu. Uzela je tekst i rekla da će razmisliti. Razmišljali su negdje od ožujka pa do rujna, kad sam ih nazivao i tražio da se odluče. Na kraju su u rujnu rekli: "Gle, Žiro, nemoj se ljutiti, ali mi ti to ne bi radili. To je ovak, zgodno za zabavu navečer, ali to nije kazalište.

Dvoje ljudi na pozornici i pričaju. To nema veze." Bio sam razočaran, razmišljao sam i razmišljao, i rekao – probat ću razgovarati s iskusnim glumcima. I tako sam se odvažio i otišao Miji Oremović, koja je u to vrijeme bila, kako se kaže, na ledu. Nešto se bila posvađala u Gavelli (tada Zagrebačko dramsko kazalište) i tako je već dugo bila (iako članica ansambla) bez posla. Dao sam joj tekst, ona je rekla da joj se to jako sviđa. Trebalo naći nekog za mušku ulogu pa sam stisnuo zube i otišao velikom Perici Kvrgiću. Perica je uzeo tekst, pročitao i rekao. "Može." I tako smo se našli na prvoj probi. Uspio sam uvjeriti Zuppu, koji je tada bio direktor Teatra &TD, da se to stavi na repertoar, a pošto je bio sklon francuskim autorima, i on je pristao.

U to sam vrijeme još studirao i radio kao tehnički šef u Teatru &TD, brinuo se za stolce i za rekvizitu. No onda sam počeo raditi s ovo dvoje glumaca, objašnjavao sam im svoju ideju o mužu i ženi koji dolaze pred auditorij. Mogao bih sad pričati koliko mi je Brecht značio u životu, što mi je značilo kazalište kao jedno mjesto propitivanja fikcije i stvarnosti, jer tu su pravi ljudi koji dolaze na pozornicu i nešto kažu, a tek u drugoj rundi to počinje bivati iluzija. Privlačilo me to kako kazalište postaje ni iz čega. I tako smo probali, probali. U to je vrijeme Teatar &TD bio i više nego mlado kazalište.

Princip je bio sljedeći: Teatar &TD imao je dosta novaca, bio je dio Studentskog centra. Studenski centar bio je na dotacijama, onako kako je već bilo u socijalizmu. Donijela bi se ideološka odluka da se nešto radi i onda se to radilo. Tako je mjesto studentskog kulturnog okupljanja bilo pristojno financirano. Zuppa je organizirao teatar tako da je zvao ljude iz svih drugih kazališta i okupljao ekipu oko jednog projekta, financirao to tako da je svima bilo garantirano 20 repriza i oni su dobivali novac za probe. Ako je predstava bila dobro prihvaćena, bilo je i više od 20 repriza. Tako je bilo i sa Stilskim vježbama. Međutim, ispalo je tako da je Vjeran došao na jednu probu i rekao da ne može obećati 20 repriza, već samo 10, a kad pripremate debi, onda nema cjenkanja. Pristao sam na deset repriza. Rekao Miji i Perici, koji su već dva mjeseca održavali probe, te su i oni pristali na deset repriza. Drugi je udarac bio taj što nije bilo termina na velikoj sceni.

To me manje smetalo jer sam od početka htio da predstava ima jedan intimni ugađaj. U Teatru je bila jedna prazna dvorana, koja je ponekad služila za partijske sastanke, zvali su je polukružna dvorana. Uglavnom, nekako smo dogurali do premijere, koja je najavljena u novinama, s tim da je u jednim novinama najavljena u 19, a u drugima u 20 sati, na pozivnicama je pisalo 19,30, što je bila klasika. No, sto ljudi je ušlo u dvoranu i svi smo čekali 20 sati. Na toj prvoj izvedbi, nakon čudnih pet minuta muka na samom početku, predstava je počela jednim smijehom, nakon kojeg je uslijedio drugi, i tako redom jedan za drugim. Ja sam virio kroz pukotinu vrata. Na kraju se sve pretvorilo u ovacije. Pravi uspjeh. Primljeno je jako dobro. Sjećam se Vlade Gotovca, koji je, kao filozof, otkrio cijeli jedan sloj značenja u predstavi, kojih ja nisam bio svjestan. Ljudi su se prepoznavali u predstavi.
Nakon toga predstava je krenula ko luda. Ako se dobro sjećam, u prvih mjesec dana smo imali 20 repriza, nakon kojih je krasno krenulo. Ta je dvorana uvijek bila slobodna jer se u njoj ništa drugo nije igralo. Predstava se financijski pokrivala od ulaznica, dakle nije bilo nikakvih zapreka da ne igra. Mia nije imala nikakvih drugih obaveza, a Perica ih je imao vrlo malo.

Sve je pogodovalo da predstava nastavi s prikazivanjem.
Zatim smo otišli na festival malih scena u Sarajevo, koji je tada bio vrlo ugledan, okupljao je kremu jugoslavenskog teatra i bio je, kao i svi festivali u Jugoslaviji, organiziran po republičkom ključu. Dogodilo se to da smo na tom festivalu dobili glavnu nagradu, Zlatnu masku. Perica je također dobio glavnu nagradu za mušku ulogu, što je Miju jako pogodilo jer se radi o predstavi s dva izjednačena glumca. Bilo je ružno Perici dati nagradu, a Miji ništa, i ona se jako uvrijedila. No, ništa nismo mogli učiniti. Kad smo se vratili u Zagreb, napravili smo jednu svečanu predstavu za publiku i za kritičare da proslavimo to što smo dobili Zlatnu masku. Mia tražila da se ne govori o Peričinoj nagradi, jer to nije fer, i među njima je nastala neugodna atmosfera. U to je vrijeme Mia dobila ulogu na filmu, što je tada bio veliki događaj, i to kod Kreše Golika, koji je prvi put nakon puno godina radio film. Mia se zbog snimanja filma povukla iz predstave, i to nakon što je prestava tako blistavo počela.

Čekali smo je da snimi taj film, pa još jedan, ali ona je dalje bila zauzeta. Molio sam je da se vrati u predstavu, šteta je da se prekida, ali ona se stalno izvlačila. Na kraju sam razgovarao s Lelom. Lela je bila mlada nada našeg glumišta, odlično je startala glumeći u Shakespeareu, ali u to je vrijeme izgubila dijete pa je ponovno zanijela. Kako je to bio treći pokušaj, liječnici su joj rekli da mora mirovati. Tako je ona ležala doma i bijesnila kako joj prolazi vrijeme. Nazvao sam je i predložio da probamo tekst.

Pristala je i ja sam odlazio k njoj doma da bismo uvježbali žensku ulogu u Stilskim vježbama. Kad je ona rodila Jelenu i kad je prošao rodiljni dopust tako smo dobro uvježbali ulogu da smo se mogli naći s Pericom i u nekoliko proba sklopiti predstavu iz početka. I tako smo, nakon pauze od godinu dana, ponovno krenuli pred publiku. Međutim, nova je postava bila toliko jaka da se uopće nije primijetila promjena glumice. Osim toga, Lela je natprosječno dobra glumica, koja je odlično odradila posao. Tako smo nastavili i otad predstava neprekidno ide. Sve do danas.